Niže je dopunjeni odgovor na
pitanje vezano uz Lećevicu koji je objavljen u
Glasu Koncila na:
http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=16542
Teško je odlučiti
gdje početi navoditi sve
razloge zbog kojih je tzv. županijski
centar za gospodarenje otpadom (CGO)
u Lećevici,
kao i čitava
koncepcija županijskih
centara za »gospodarenje«
otpadom, ekonomski
promašeno,
ekološki pogubno a etički
monstruozno rješenje.
No, počnimo od Zakona o otpadu u kojem stoji:
»Otpad čija se vrijedna svojstva mogu iskoristiti
mora se odvojeno skupljati i skladištiti kako bi se
omogućilo gospodarenje tim otpadom u skladu s
odredbama ovoga Zakona,« Nasuprot tomu, ti su centri
zamišljeni kao skupljališta neodvojenog otpada u
kojima bi se dio pripremao za spaljivanje a ostatak
odbacivao. Nadalje najave i postupci moderatora
»centra« upozoravaju da se u taj CGO planiraju
dovoziti i nepoznati milijuni tona svjetskog otpada
godišnje, što je u koliziji sa zabranom uvoza otpada
a da ekološku i moralnu tragičnost takvog
»gospodarstva« i ne spominjemo. Jedino ekonomski i
ekološki prihvatljivo rješenje problema komunalnog
otpada je njegovo smanjivanje, zatim prikupljanje po
vrstama, recikliranje i ponovna upotreba. Na taj se
način može zbrinuti do 90% komunalnog otpada, a
ostatak od 10% može se onda smjestiti na
odlagalištima.
Papir i biootpad, od
kojih svaki čini po 30% komunalnog otpada (ukupno
već 60%) bi se ovim postupkom vratili u uporabu.
Isto bi se postiglo sa staklom, metalima i većim
dijelom plastike koji sačinjavaju daljnjih oko 20% ,
kao i sa građevinskim materijalom (oko 10%). Opasni
(komunalni i drugi) otpad, s druge strane bi se
zasebno odvajao i zbrinjavao jer čini iako mali dio
ukupne mase otpadaka, predstavlja veliku opasnost za
okoliš.. Oakvim pristupom drastično bi se smanjla
potreba za odlagališima uopće i postojeći, već
devastirani prostori bi za ovakav način odlaganja
bili dovoljni. Nadalje, ovo je jedini pristup koji u
konačnici moze biti ne samo jeftin nego i isplativ i
to za veliki broj ljudi izravno uključenih u sustav
kao i za čitavu zajednicu u kojoj je implememtiran.
U svijetu postoji velik broj primjera gradova
(Canberra u Australiji, San Jose u Kaliforniji,
Treviso u Italiji, Austrija kao država itd.) koji
odvojeno prikupljaju 70-80% i više otpada i taj se
udio stalno povećava. U Splitu se s druge strane
odvaja manje od 5% , i to ako je vjerovati izjavama
odgovornih za (ne)odvajanje. Taj se udio ni ne
planira povečati na
značajnu mjeru jer CGO koncepciju podržava sasvim
obrrnut pristup od opisanog. Analiza sadašnje te
projecirane količine i strukture otpada navedene u
studiji SGO za Splitsko-Dalmatinsku županiju (SDŽ)
pokazuje da je u toj županiji moguće oporabiti preko
90% otpada, a do 2030. se planira maksimalno 22%..
U studiji A.4.2 vezanoj
za CGO u Lećevici na str. 108-112 iznesena je
procjena količina otpada SD Županije od 154.587
t/god u 2005. do 240.119 t/god u 2030. god. U
tablici Studije A.4.3/1 prikazana je projekcija
količina otpada za obradu i zbrinjavanje u “Centru
za gospodarenje otpadom” od 151,495 t u 2005. do
188.406 t u 2030.god. Uz minimalnu naznačenu
količinu otpada od 150.000 t/god i uz obećanu razinu
odvajanja od mizerrnih 22% samo SDŽ bi u svojem
“centru” uništavala više od 100 tisuća tona
obnovljivih sirovina godišnje.
Dobar dio toga bi se
spaljivanjem pretvarao u visokootrovne tvari
(dioksine, furane, teške metale). Kako ni
spalionice, a pogotovo cementare (u kojima se i
komunalni i opasni otpad u Hrvatskoj već godinama
spaljuju) nemaju filtere koji bi mogli zaustaviti
ove čestice, ove bi visokokancerogene i mutagene
tvari većim dijelom odlazile izravno u zrak a
ostatak bi se zatrpavao u području “centra” sa
kojega se vodom napaja veliki broj
srednjodalmatinskih rijeka. Tako bi ono što ne ode u
zrak završavao u tlu a zatim u izvoru Jadra i
drugim, prije nego bi preko splitskih i dalmatinskih
slavina i želudaca završavao u moru.
Uz cijenu od 170 EURA za
obradu tone opada stanovništvo bi svake godine ovu
“uslugu” plaćalo 25 milijuna EURA.
U CGO koncepciji centraliziranog uništavanja
vrijednih sirovina nafta čini bitnu stavku troškova.
A očekivati da će ona biti
jednako dostupna 2030 kao danas je ludost i
manipulacija. Svijet će za nekoliko godina, ako već
nije, doseći maksimum proizvodnje nafte čime će
njena cijena početi rapidno rasti. Time će postati
luksuz koji će si moći priskrbiti samo najbogatiji i
najnaoružaniji. Koliko dakle smisla ima trošiti taj
dragocjeni resurs (sada kao i u 2030toj) na -
uništavanje sirovina?
A uz naftu, pitka voda je druga blagodat kojoj će
vrtoglavo rasti cijena u sljedećim godinama. Time
dolazimo do najgoreg aspekta ovog i većine drugih
centara CGO u Hrvatskoj. Naime, odlagalište smeća u
Lećevici, prema izvještajima Hrvatskoga geološkog
instituta iz 2006, kao i brojnim ranijim studijama,
planirano je nad tokovima podzemnih voda koje se
izlijevaju na izvorima Pantana, Jadra i Žrnovnice, a
prihranjuju i Krku i Čikolu. Dakle rijeke iz kojih
se pitkom vodom napaja pola milijuna ljudi u
srednjoj Dalmaciji. U takvoj situaciji planirati
podizanje otpada iz Splita (65% županijskog otpada)
na 450 m nadmorske visine da bi se uz enormne i
eksponencijalno rastuće troškove tom istom Splitu i
još polovici Dalmacije zatrovala voda nenadmašivo je
morbidan plan čiji akteri ne mogu imati baš nikakvih
niti razumskih niti moralnih kapaciteta.
Hidrogeolog dr. Srećko Božičević bilježi: »Zašto
se to moralo dogoditi baš ovdje [u Lećevici] gdje i
zakonske odredbe upozoravaju na nemogućnost
provedbe.« Dr. Božićević tvrdi da se radi dobro
znane geološke složenosti, tektonske okršenosti i
razlomljenosti vapnenačkih naslaga te radi visoke
seizmičke aktivnosti lećevačkog područja »jedna
takva zamisao ne može bez očekivanih posljedica i
realizirati«!
Slika 1:
Kako funkcionira krs
Dakle, ostvarivanjem toga »centra« trovanje
rijeka Dalmacije je zajamčeno hidrogeološkom i
tektonskom stvarnošću.
Slika 2:
Splilje
pod
Lećevicom
Dr. Franjo Fritz, jedan od najpriznatijih
istraživača dalmatinskog krša navodi: »Mogućnosti su
smještaja za vodu i more štetnih i opasnih tvari s
hidrogeološka gledišta u kopnenome dijelu Dalmacije
veoma ograničene... Uzrok je spomenutog ograničenja
višestruk. Najveći dio toga krškog terena pripada
zaštitnim područjima izdašnih izvora i crpilišta
pitke vode, a u tim je područjima zabranjeno
odlaganje tih tvari. Velik dio preostalog terena
pripada slivovima zatvorenih zaljeva i eustara
tamošnjih rijeka, što su vode veoma osjetljiva
ekosustava... Kada se izdvoje još aktivni i
potencijalni turistički centri, preostaje u
Dalmaciji veoma uzak nekontuiran pojas uz obalu
mora....«
Dakle Karepovac, uz sanaciju, mora ostati jer je
otpad u Dalmaciji nužno odlagati na manjoj
nadmorskoj visini, bliže obali i bliže središtima
koja stvaraju otpad. No volumen ostatnog otpada koji
se na njega dovodi treba hitno drastično smanjiti.
Jedan jedini preduvjet za to je nekorumpirana vlast.
A to nažalost nema ni Split ni Hrvatska. Razmislite
o sljedećem: skupina općina oko Trevisa odvojeno
sakuplja 85% otpada, a Napulj, grad u istoj državi,
no kojim upravlja mafija, postao je simbol problema
otpada. Dakle, problem nisu vrijedne sirovine u
otpadu nego korupcija u vlasti.
Razmotrimo nakraju pitanje koje ste postavili i s
druge strane. Naime valjalo bi upitati one koji
zagovaraju sabirališe otpada u Lećevici - poput
ministrice Dropulić ili Tomislava Mihotića,
pročelnika odjela za zaštitu okoliša Splitske
županije - u čemu je dobrobit takve koncepcije
manipuliranja otpadom i napose u čemu je dobrobit
njegova odlaganja u krškom području s kojega se
vodom napajaju rijeke čitave srednje Dalmacije.
Vidjet ćete da na to pitanje ne možete dobiti niti
jedan suvisao odgovor. S naglaskom na »suvisao«.
Dr. Zdeslav Hrepić
Fort Hays State University
(Word)
Više:
http://www.lerotic.de/centar/index.htm
http://www.lerotic.de/ministrica/index.html
http://www.lerotic.de/Lecevica_2/index.htm
http://www.rast-zagore.com/PRIOPCENJA.html
http://www.rast-zagore.com/primjedbe.html
http://www.eko-2000.hr/index_files/Page340.htm
http://www.lerotic.de/eko/otpad.htm
