TKO OVO MOŽE PLATIT
ŠTO JE SPLITU ZNAČILO POSLJEDNJIH 15 TRANZICIJSKIH GODINA

KRONIKA POLAGANE SMRTI

Osvrt na proteklo desetljeće i pol u Splitu pruža dosta razloga za ozlojeđenost, dovoljno je samo pobrojiti nekoliko podataka. Split je 1990. godine imao 9000 nezaposlenih i 82.500 zaposlenih, da bi 2000. nezaposlenih bilo 23.000. Zaposlenost je s 82.500 iz 1990. godine danas spala na 38.000 ili 43.000 zaposlenih (ovisi kako se gleda na oko 5000 radnika koji su zaposleni, ali zbog stečajnih okolnosti ne primaju plaću). Zato je broj umirovljenika narastao — 1990. bilo ih je 18.000, a 2001. 50.000 ljudi živi od, istina bijedne, mirovine

piše Sandi VIDULIĆ
http://www.slobodnadalmacija.hr/20050306/split01.asp

Što je Splitu i njegovim građanima donijelo posljednjih 15 godina tranzicijskog višestranačja? Osvrt na proteklo desetljeće i pol u Splitu pruža dosta razloga za ozlojeđenost, ali ujedno može pokazati i koje pogreške birači ne bi trebali počiniti na idućim lokalnim izborima ako žele promjene.
Split je 1990. godine imao 9000 nezaposlenih i 82.500 zaposlenih. Od 1990. do 1993. godine Splitom vlada HDZ. Do 1993. nezaposlenost je porasla za 2000 ljudi. Od 1993. do dolaska Vlaka slobode 1995. na vlasti je bila koalicija HSLS-a, SDP-a i manjih lijevih stranaka. Nakon Tuđmanova trijumfalnog dolaska u Split, pet vijećnika napušta stranke: HSLS je napustio Grabić, HNS Grgić i Leskur, a Dalmatinsku akciju Bočina i Sesardić.
Tih pet vijećnika je napravilo prevagu vlasti u Splitu, a glavni kreator takve pobjede, ne na izborima, nego za stolom hotela Bellevue, bio je aktualni premijer Ivo Sanader, koji je tvrdio da je takav zadatak dobio direktno od predsjednika Tuđmana.

ODUMIRANJE

U razdoblju od 1995. do 1997. u Splitu dolazi do dramatičnog porasta nezaposlenosti, koja je narasla gotovo do 18.000 nezaposlenih. No, od 1997. do 2000. u povijesti Splita vlada najveća nezaposlenost. U samom gradu je bilo 23.000 nezaposlenih, a između 1998. i 2000. nezaposlenost u županiji doseže 52.000. S dolaskom Račanove vlasti nezaposlenost u Splitu "smanjena" je administrativnim brisanjem s lista Zavoda za zapošljavanje na 20.000, a u županiji na 45.000 nezaposlenih.
Što se za to vrijeme događalo sa zaposlenima? Zaposlenost je opadala, što zbog odlaska u rat, što zbog porasta nezaposlenosti, ali je najvećim dijelom opala zahvaljujući masovnom prijevremenom slanju u mirovinu. Javni trač u devedesetima je bio da je potrebno 5000 DEM da bi se osigurao odlazak u mirovinu, zbog čega su bile podignute optužnice protiv osoba iz Mirovinskog. U Splitu je 1990. bilo 18.000 umirovljenika, a 2001. ih je bilo 50.000.
Zaposlenost je sa 82.000 iz 1990. godine danas spala na 38.000 ili 43.000 zaposlenih (ovisi kako se gleda na oko 5000 radnika koji su zaposleni, ali zbog stečajnih okolnosti ne primaju plaću). Kad se zbroji broj nezaposlenih na Zavodu i narasli broj umirovljenika, dobiva se prava slika žalosnog stanja na što je spao broj radnih mjesta Splita iz 1990.
No, to je samo jedno poglavlje u odumiranju grada u godinama višestranačja. Zakonom o lokalnoj upravi i samoupravi iz 1992. Split je razvlašten mnogih ovlasti koje je imala Općina Split. On više nije mogao odlučivati o Rivi, Marjanu, ni o građevinskim dozvolama. Split je, kao pravna osoba, spao na status nekadašnje mjesne zajednice. Od tada je sve što se događa u Splitu pod neposrednim utjecajem Zagreba, pa tako i ono što će se događati na lokalnim izborima. Rejting koji su pojedine strake imale na državnoj razini gotovo se preslikavao na lokalnu razinu.

KUTLE

Split su pogodila dva velika projekta koja su imala katastrofalne posljedice. Prvi je posjet Tuđmana s Vlakom slobode, koji je na najveći grad u Dalmaciji prenio zagrebački model, gdje je na vlasti mogao biti samo onaj koga Tuđman potvrdi. Pa je tako imenovao za gradonačelnicu Marinu Matulović-Dropulić, koja je bila osoba bez političkog legitimiteta, ali joj je legalitet osigurao inat predsjednika države. Tuđmanu se nije sviđao oporbeni Split, pa je pretvorio HDZ u vladajuću stranku, iako za to nije imao legitimitet birača. Split je još 1995. otvorio modu "presvlačenja" dresova gradskih vijećnika, koja će se proširiti i u ostale sredine Lijepe naše.
Nakon toga slijedi posjet Svetog Oca Žnjanu. Jedan od značajnih resursa za razvoj grada u turističkom smislu pripravljen je za njegov posjet, da bi se nakon Papina odlaska užurbano radilo na betoniranju tog područja opremljenog sredstvima Grada, Županije i države. U Splitu je politička vrhuška htjela biti veći katolik od Pape, pa se zbog Žnjana zadužila u vrlo sumnjivim investicijama, koje do danas nisu rasvijetljene.
Procesi likvidacije tvrtki, pretvorbe i privatizacije također nisu mimoišli splitsku višestranačku scenu. Poništenjem Markovićeva modela pretvorbe Miroslav Kutle je zagospodario Slobodnom Dalmacijom, a zatim i TV Marjanom, što mu je olakšalo udar na gradske tvrtke. Nakon Jadrantekstila (koji je imao oko 1000 zaposlenih) pao je i Koteks (oko 2000 zaposlenih). Za gradonačelnikovanja Nikole Grabića, Gradsko poglavarstvo se iz Vukovarske preselilo u Kutlino carstvo (u tzv. Gljivu na Gripama) i plaćalo mu nečuvene iznose za najamninu. Drugim riječima, gradski čelnici ne samo što se nisu suprotstavljali tajkunizaciji Splita nego su joj i aktivno pridonosili, pa i sramotnom odlukom da u vlastitu gradu budu Kutlini podstanari.

URBICID

Šaptom je pao i mesni div Mesopromet (oko 2000 zaposlenih), koji je pokrivao tržište mesne industrije od Prevlake do Istre. Samo 50.000 odojaka za Božić je mogao proizvesti na farmi u Drnišu, a imao je gotovo sve poslovne prostore na splitskoj tržnici i ribarnici. Oko 4000 zaposlenih imala je Dalma, koja je također nestala, poput Ilove i Jadrantransa. Diokom, koji je nekad imao oko 13.000 zaposlenih, do 2000. godine se vukao sa oko 2000 zaposlenika, a sada ih ima 1700.
No, od lokalnih stranačkih ogranaka nitko se nije suprotstavio katastrofalnoj pretvorbi i privatizaciji. Istina, koalicija ASH i HSU je na Rivi prikupila 33.000 potpisa protiv pretvorbene pljačke. No, njih je u Gradskom vijeću prestavljao Ivo Šimunović (predsjednik Gradskog vijeća od 1997. do 2001.), koji je pružao punu podršku Marasoviću, Škariću, Buličiću i Jurjeviću. Šefovi stranačkih ogranaka plašili su se zamjeriti se središnjicama u Zagrebu. Naime, gotovo je očito, osobito nakon zastare revizije pretvorbe koju je učinio Račan, da su na državnoj razini već godinama interesno isprepleteni SDP, HDZ i HSLS, te da svojim podružnicama nisu dali da se diraju u vrući krupmir pretvorbene pljačke.
Urbicid Splita je posebna tema. Jedan od bastiona planiranja grada, koji je trebalo srušiti jer bi ograničavao građevinski lobi, jest Urbanistički zavod Dalmacije (oko 50 radnika), koji je hametice pomeo Nikola Grabić 1993.
Dok se rušio Urbanistički zavod, koji je osmišljavao razvoj grada, nestalo je i Poduzeće za izgradnju Splita, koje je uglavnom vodilo nadzor radova. Zagrebu, primjerice, ne pada na pamet ukinuti Poduzeće za izgradnju Zagreba, na čijem je čelu član Poglavarstva Zagreba u čijem se resoru okrene 70 posto gradskog proračuna.

MITINGAŠENJE

Umjesto kontinuiranog planiranja, posao izrade detaljnih urbanističkih planova dobili su mali biroi koji rade za privatne naručitelje. Posljedica je da se u Splitu moglo graditi na dječjim igralištima, parkovima i drugdje gdje se nikad nije moglo zamisliti. Indikativno je da na takvim problematičnim lokacijama danas stanuju neki vodeći ljudi iz splitske političke elite.
Koliko se gradska vlast u posljednjih šest godina željela obračunati s vlastitim gradom govori i podatak da je više od 60 posto poslovnih prostora u vlasništvu Grada, koji su u 1. i 2. zoni, stavljeno na prodaju. Za razliku od Splita, Zadar uglavnom nije prodavao poslovne prostore, a u Dubrovniku ih Dubravka Šuica u ime Grada čak otkupljuje i pretvara u gradsko vlasništvo. U isto vrijeme je uveden prirez građanima od 10 posto.
Još jedino što je ostalo za prodati su gradska komunalna poduzeća. Tržnicu su preuzela petorica poduzetnika jer se navodno nije isplatila Gradu, ali se njima isplati. Sada su sve glasniji zahtjevi za privatizacijom Prometa, Vodovoda i kanalizacije te Parkova i nasada. Čak je koalicija HSLS-a i SDP-a izabrala stanovitog Vasića, kojega su godinama plaćali da izradi projekt privatizacije ovih komunalnih poduzeća.
Split je patentirao i pošast mitingašenja. Dolaskom Vlaka slobode, osim što je u višestranačje uvedena politička prostitucija — amenovana od predsjednika države i provedena od strane današnjeg predsjednika Vlade — Riva postaje pozornica prijetnji, huškanja, uvreda i šovinističkih ispada. Iako je ostalo sporno je li više publike na Rivi imao Tito ili Aleksandar Karađorđević, nesumnjivo je da se s tim brojkama mogu mjeriti i skupovi podrške Norcu i ostalima iz branše.

SVI NA IZBORE

Naravno, bilo je pozitivnih pomaka. Smanjena je pošast narkomanije, premda novi podaci pokazuju njezin porast. Posušeni su dugovi Grada i Split je dobio park-šumu Marjan na upravljanje.
No, model sušenja dugova nikad nije objašnjen, a možda je poslužio i da se zataškaju neke kriminalne radnje iz prošlosti. U svakom slučaju, osim sumnjivog projekta AFCO, gradska vlast nikad nije ponudila suvisao projekt za zapošljavanje, niti je u to ulagala novac iz proračuna. Ustanova koja bi gospodarila Marjanom još nema ravnatelja. Rast gradskog proračuna ne osjećaju ni kotari, a ni građani.
Dapače, jedino što u Splitu pouzdano raste jest broj zahtjeva za socijalnim primanjima. Godine 1999. bilo je 2500 zahtjeva, a godine 2004. bilo ih je 5200.
Odnosno, za 100 posto su porasli zahtjevi za participaciju u plaćanju struje, vode i za socijalna primanja. To je jedina splitska progresija. Hoće li se na sljedećim lokalnim izborima umjesto mahanja nacionalnim temama konačno vrednovati projekti stranaka za dobrobit grada i građana? Gotovo je sigurno da će, baš kao i za prošle lokalne izbore, šefovi stranaka u medijima pokušati stvoriti iluziju da se radi o nacionalnim, a ne o komunalnim izborima. Vodećim strankama je bitno da se priče u predizbornoj kampanji podignu s komunalne razine na nacionalnu, jer ljudi koji vode SDP, HDZ, HNS i HSLS ne mogu Splitu ponuditi ništa novo nakon što su već 15 godina na vlasti.
Hoće li nezavisne liste i stranke koje se nisu slagale s dosadašnjom praksom išta preokrenuti? Jedno je, ipak, sigurno: ako apstraktni politički govor lišen opipljivih lokalnih projekata ponovno zavede birače, katastrofa će i nadalje ostati sinonim za splitsku svakodnevicu.

ZASLUŽNI

Od 1995. u svim ovim katastrofalnim zbivanjima vrti se nekoliko imena koja su učinila Split benignim do mjere da je izgubio status regionalnog centra. To su Ivica Škarić, Miroslav Buličić, Jakša Marasović i Marin Jurjević, koji je pružao spremnu podršku takvoj ekipi, a tome valja pridružiti i fiktivno oporbenjaštvo HDZ-a.
Škarić je otišao u Kotor za veleposlanika, Marasović je smijenjen s mjesta direktora Hrvatskih voda i prestao je biti značajan u splitskome HNS-u, a Buličić se nada mjestu direktora Čistoće. Kakvu će ulogu odigrati Jurjević i hoće li prihvatiti nove igrače, ostaje vidjeti.

HAJDUK

Kad su nestale tvrtke u Splitu, odnosno kad se završio privatizacijski proces koji je trajao od 1993. do 1998., ušlo se u sportske klubove. Tada Hajduk počinje doživljavati svoj slom, koji je prvi put objelodaljen 1998. spektakularnim uhićenjem Buljana, Reića i Rožića, nakon što je Hajduk ispao iz Kupa kupova, a utvrđeno je da je nestalo uprihođenih 11 milijuna DEM. Nakon toga se NK Split (koji je nekad bio prvoligaš, a sad se nalazi u županijskoj ligi) pod čudnim okolnostima prezadužuje enormnim kreditom i završava u stečaju. Za upropaštavanje NK Split kriva je imovina, budući da je uz blagoslov Poglavarstva uknjižen kao vlasnik prostora koji su sad pod hipotekom, a atraktivni su građevinskim lobijima (parcela od Zdravstvenog osiguranja do hotela Marjan i nogometni stadion).