CroInfo.com - Pro Republika Hrvatska

http://www.iskon.hr/vijesti/page/2004/12/28/0199006.html

Naftovod od Albanije do Bugarske

Premijeri Bugarske, Makedonije i Albanije potpisali su u utorak u Sofiji deklaraciju o političkoj podršci američkom projektu naftovoda između Crnog i Jadranskog mora.

Naftovodom, koji bi prolazio područjem tih triju zemalja, transportirala bi se ruska nafta.

Izgradnjom naftovoda spojile bi se luka Valona u Albaniji i bugarska luka Burgas na Crnom moru.

Projekt kojim bi se iz Kaspijskog jezera transportirala nafta koštao bi, prema procjenama 1,2 milijarde dolara, a naftovod bi bio dugačak 912 kilometara, od čega bi se 480 kilometara protezalo u Bugarskoj.

Naftovod bi gradila američka tvrtka, Balkan pipeline consortium (AMBO). Izgradnja bi trebala početi za godinu dana i trajala bi tri godine.

Dnevno bi se transportiralo 750.000 barela nafte, tj. 35 milijuna tona nafte godišnje. Prema priopćenju AMBO-a, projekt bi financirali američka banka Eximbank, Europska banka za obnovu i razvoj te ostale banke i privatni ulagači.

IskonInternet

28.12.2004.

NOVI LIST

<<< Natrag

Datum objave: 30.12.2004 Rubrika: Kolumne, komentari

Naftovod Burgas – Valona prijeti i Jadranu, i JANAF-u

U sjeni gradnje tog naftovoda na potezu Crno – Jadransko more, otvara se pitanje: želi li MOL Inu bez rafinerija ili ne, i jesu li u međuvremenu proruski dioničari izgubili većinski utjecaj nad MOL-om pred njegovim proameričkim suvlasnicima

Za hrvatski ekosustav, a osobito za Jadran, te za rejting JANAF-a, znatno opasniji događaj od napuknuća JANAF-ova cjevovoda kraj Kutine i Inina kraj Ivanić Grada, zbio se u utorak (gotovo u isto vrijeme kad i ta napuknuća s ekoincidentima), u Sofiji, gdje su premijeri Bugarske, Makedonije i Albanije potpisali sporazum o političkoj potpori američkom projektu naftovoda između Crnog i Jadranskog mora, na potezu od crnomorske luke Burgas, preko Makedonije, do albanske, jadranske luke Valone.

    Riječ je o investiciji vrijednoj 1,2 milijarde dolara i o novom strateškom naftovodu u dužini od 912 kilometara, namijenjenom za prijevoz kaspijske (a ako to bude američkim financijerima u interesu, i ruske) nafte na evropsko i svjetsko tržište, u dnevnim količinama od oko 750.000 barela, te s početkom gradnje već 2005., a završetkom 2008. godine. Tehnički razlog za gradnju tog naftovodnog pravca je prometna zasićenost i krajnja ekološka šteta koju nosi prijevoz kroz Bospor i Dardanele. Stvarni razlog su goleme nove količine nafte, koje su otkrivene i mogu se već crpiti na širem prostoru uz Kaspijsko more, ali i dugoročni interesi američko-britanskih okupatora naftnoga potencijala Iraka (nakon Saudijske Arabije, drugog najvećeg nalazišta nafte u svijetu).

Rat za naftu seli i na Jadran

No, još presudniji su razlozi u novom svjetskom ratu za naftu, koji se ne vodi samo preko kataklizmična iračkoga ratišta, nego i širom svjetskih burzi, pa i u sudarima najviših političkih i energetskih interesa u globalnim razmjerima, osobito u trokutu SAD – Saudijska Arabija – Rusija. Poput svojedobne minijaturne vojne igre: čiji će, ruski ili američki, tenkovi prvi stići na jadno Kosovo, danas se gotovo svom ekonomskom snagom utrkuju energetski potencijali Rusije, proameričke Saudijske Arabije, pocijepanog OPEC-a i najvećih globalnih, američko-britanskih kompanija (uime kojih se danas cijeli Irak pretvara u užas, prah i pepeo).

U tom kontekstu, naftovod Burgas – Valona, na ekološkoj razini priče izravno prijeti ulazu u Jadran, a povećanim prometom tankera prema Omišlju i osobito prema Trstu, prijeti i cjelokupnoj ekološkoj ravnoteži Jadrana, na koju vrijedne i razložne hrvatske ekoudruge, kao ni Vlada, neće imati nikakav utjecaj.

Nafta koja će stizati do Valone namijenjena je kupcima, poput vodećih globalnih naftnih kompanija, kakve su Chevron Texaco, Exxon Mobil i British Petroleum, a zapravo tržištu EU i SAD-a, pa kao usput i punjenju JANAF-a, radi opskrbe rafinerija u Srbiji (sve dok Srbija ne dobije na poklon krak od Constanze do Pančeva, na čemu se radi).

    Bit će to najkvalitetnija nafta na svijetu, bolja od ruske, čija je ponuda kroz međunarodni projekt DružbAdria sada donekle ugrožena i krizom u Ukrajini, i rubno, otporom hrvatskih ekoudruga i Katoličke crkve, ali ne i Vlade. Projekt DružbAdria, naime, najviše ugrožavaju ruski konkurenti, Amerikanci, koji se tuku za iračku naftu, kako bi na njezinom izvozu u Evropu stekli ekstradobit, prisiljavajući EU da što više kupuje američko-britansku (tj. okupiranu arapsku) naftu, a što manje rusku.

Šute Vlada, JANAF, INA i MOL

Budući da će već dogodine proraditi i još značajniji naftovod, od azerbajdžanskoga Bakua, preko gruzijskog Tbilisija, do turske, sredozemne luke Ceyhan, u dužini od 1.760 kilometara, kako bi prevozio kaspijsku i iračku naftu (koju nadziru američke kompanije) na sredozemno, evropsko i svjetsko tržište, Hrvatskoj se može dogoditi da joj istodobno bude krajnje ugrožena ekološka sigurnost Jadrana, i da se značenje Jadranskog naftovoda pretvori u slijepo crijevo.
Budući da na sve te nove, kontroverzne vijesti nema odgovarajućih javnih reakcija ni Vlade, ni Ministarstva gospodarstva, ni JANAF-a, ni Ine, pa ni njezina novog strateškog suvlasnika, mađarskog, a zapravo rusko-američkoga MOL-a, otvaraju se brojna pitanja, presudna ne samo za hrvatski razvoj, nego i za ulazak u EU. Jer, ako Vlada još ne zna želi li naftovode DružbAdriju i Constanza – Delnice/Omišalj – Trst ili ne, želi li predati svu Inu MOL-u ili ne, želi li ugasiti ili ojačati rafinerije u Rijeci i Sisku ili ne, te misli li spašavati hrvatski dio Jadrana samo od tankera s Polinezije ili i onih što plove za EU ili ne, moguće je nizati i pitanja, kao što su: želi li MOL Inu bez rafinerija ili ne, i jesu li u međuvremenu proruski dioničari izgubili većinski utjecaj nad MOL-om pred proameričkim suvlasnicima?