| |
Kome treba omišaljska naftna pipa?
Zasad je to možda vojna ili Janafova
poslovna tajna. Ali nije tajna da
postojećem naftovodu u Hrvatskoj već
istječe rok trajanja. Sanacija
dotrajalog i gradnja novog nije
uključena, kao ni druge mjere
zaštite okoliša, u troškove projekta
Družbe Adrije, koji smanjuju ionako
premali prihod za transport opasnog
tereta kroz daleko vrjedniji, a time
ugrožen hrvatski prostor
Plivaju li oko omišaljske naftne
luke velike ribe: ruske, američke
ili one iz okrupnjele Europe?
Kakav je njihov odnos prema malim
ribama, hrvatskim? Vjerojatno
prirodan!
Velike ribe jedu male. I tu obično
ne vrijede neka druga pravila
ponašanja. Osim kad su velike ribe
site pa puste male da se zaigraju.
Tako je i s ribama u adrijanskoj
družbi.
Sve rasprave, uvjeravanja i obrane
projekta Družbe Adrije, kojima je
hrvatska javnost dugo zaokupljena,
sve se jasnije doimaju kao takve
igre što priča dalje odmiče.
Studija
utjecaja na okoliš u toj je igri bez
granica poslužila samo za
zbunjivanje svih sudionika i
promatrača. Unatoč brojnim
nedostacima, ona nije odbijena nego
je poslana na doradu. O referendumu
koji su mnogi tražili, jer je riječ
o zaštiti nacionalnoga (i
strateškoga) dobra, oni koji su
mogli o tome odlučivati nisu još ni
razmišljali. Važno je zasad bilo
konačnu odluku odgoditi za šest
mjeseci, jer se očito za to vrijeme
mnoge stvari mogu promijeniti. Ne u
Studiji, nego u strategiji kretanja
velikih riba.
U međuvremenu i međunarodni tim
stručnjaka, što je nedavno u Opatiji
raspravljao o balastnim vodama,
trebao bi pokazati novu studiju o
njima i sučeliti je s onom o
utjecaju na okoliš projekta Družbe
Adrije. S njom bi se, međutim,
trebale suočiti i još neke studije
(koje još nisu razrađene),
primjerice
o stvarnom gospodarskom efektu (za
Hrvatsku, tj. male ribe) Družbe, o
realnoj cijeni zaštite okoliša, o
stanju postojećega naftovoda, o
učinku i posljedicama uvođenja
reverznog smjera protoka loše ruske
nafte obogaćene nepoželjnim sumporom
i aromatskim ugljikovodicima...
Isto bi se tako u međuvremenu mogle
raščistiti i brojne druge nedoumice
odnosno iznesene kontradiktorne
tvrdnje koje se u optjecaj ubacuju
da bi igra oko Družbe Adrije bile
što neizvjesnija, a vode u kojima
plivaju velike i male ribe što
mutnije. Trebalo bi, dakle, karte
staviti na stol.
Za početak moglo bi se
utvrditi je
li Studija (koja ide na doradu)
stručna ili nije. Tvrdi se,
naime, da nije iako ju je radilo 146
stručnjaka iz 16 instituta (valjda
stručnih).
Tvrdi se također da su parcijalni
dijelovi Studije u zaključcima
manipulirani, čime je navodno -
unatoč podacima - zaobiđena istina o
rizicima projekta.
Zato se
postavlja pitanje tko je izradio
zaključke: stručnjaci koji su
Studiju radili ili Janaf koji
je kao investitor Studiju naručio i
platio pa je stoga može i
manipulirati – ne samo
proglašavanjem njezinih dijelova
vojnom pa onda i poslovnom tajnom,
nego i reinterpretacijom stručnih
pokazatelja.
Ako su
stručnjaci sami sebe
reinterpretirali, onda se pak
postavlja pitanje njihove
potkupljivosti.
Ti stručnjaci su priznali da nisu
izračunali cijenu zaštite okoliša,
jer nisu mogli izračunati cijene
izmjena balastnih voda kao i cijene
za to utrošenih dana, pogotovo ne
kada ne znaju hoće li brodari na to
pristati (!?).
Mogli su pitati svoje američke
kolege mogu li brodari ne pristati
na obveznu izmjenu balastnih voda na
propisanoj udaljenosti od američke
obale pa bi im sve bilo jasnije.
Na isti
način nije izračunata cijena
izgradnje uređaja za pročišćavanje
inertnih plinova pri pretovaru
nafte, kao ni troškovi koje bi
nanijela havarija tankera ili
havarija pri prekrcaju nafte.
Nakon toga
slijedi pitanje kako su došli do 273
milijuna dolara (plus 46 milijuna
dolara poreza plus 50 milijuna
dolara za lučke djelatnosti), svote
za koju bi se u sljedećih deset
godina povećao Janafov prihod od
Družbe Adrije, kad u projekt nisu
uključene mjere zaštite okoliša?
A u tu cijenu trebalo bi
ubrojiti i
sanaciju postojećega naftovoda, rok
trajanja kojega upravo istječe.
On je, naime, star 25, a pri gradnji
mu je procijenjeno trajanje na 30
godina. Pritom je od početka bio loš
zbog korištenja zahrđalih cijevi i
loše izolacije pa je odavno porozan,
što znači da propušta naftu. Nedavna
havarija i izlijevanje nafte u
rijeku Pakru na to je pravodobno
upozorila.
Cijena
sanacije naftovoda zbog tako lošeg
stanja jednaka je cijeni gradnje
novoga.
A upravo je u predizbornoj kampanji
ta mogućnost najavljena izjavom
predsjednika da se dotrajale cijevi
naftovoda mogu zamijeniti. O
toj investiciji u prihodima i
rashodima projekta Družbe Adrije,
odnosno Janafovih zahvata, dosad
nije bilo riječi. Ali se olako
nabacivala ideja da se Jadran može
zaštititi daljnjom gradnjom
naftovoda do Trsta.
Tu se sad jadranske vode jako mute,
jer se
prvo tvrdilo da će se za Družbom
Adrijom jagmiti Slovenija i Italija
bude li se Hrvatska nećkala.
Naravno, to nitko nije povjerovao,
jer do njih ne postoji naftovod za
rusku naftu. A sad iz Hrvatske ide
prijedlog o gradnji istog do Trsta.
Uza to se servira i ideja da se sva
loša sumporom bogata nafta prerađuje
u riječkoj i sisačkoj rafineriji, e
kako bi još više zagađivale okoliš
ili uz još veću cijenu njegove
zaštite.
Čemu onda
naftovod do Trsta kada će se svih
pet milijuna tona nafte prerađivati
u Hrvatskoj? Znači li to da je cilj
Družbe naftu dopremiti samo u
Hrvatsku? To bi se moglo
zaključiti po Studiji koja je rađena
na bazi tog protoka naftovoda, iako
je već
sada dobiveno odobrenje za 20
milijuna tona! To, pak, znači da
Studija s realnošću stvarno nema
veze.
To potvrđuje i činjenica da
nije
ispitana propusnost postojećeg
naftovoda ni upozoreno na rizike
zagađenja brojnih izvorišta pitke
vode, poglavito u krškom dijelu
trase naftovoda.
Tako je
procijenjena loša ruska nafta na
uštrb pitke vode koja će uskoro biti
dragocjenija od crnoga zlata. A to
znači da će voda biti strateška
»sirovina«.
Pa ipak,
neki tvrde da će ta ruska nafta
odrediti hrvatsku geostratešku
poziciju i da će Hrvatska postati
križanje naftnih putova, a drugi se
pozivaju na Energetsku povelju o
obvezama omogućavanja slobodnog
prijevoza energenata koju bi
Hrvatska kao kandidat za EU trebala
poštivati.
To što se istodobno
u
sklopu Jadransko-jonske inicijative
pripremaju mjere za proglašenje
Jadrana posebno osjetljivom zonom u
kojoj treba primijeniti rigorozne
mjere zaštite naoko je u totalnoj
kontradikciji s Europskom poveljom
po kojoj bi Hrvatska morala
omogućiti da se ruska nafta na
omišaljskoj pipi izlijeva prema EU
ili Americi.
Ali ne,
upravo bi to mogao biti razlog da se
odustane od projekta Družbe Adrije
koji ugrožava tu jadransku zonu, što
Povelja za takve prostore i
omogućava.
Naravno,
svaki politički argument, poput
onoga da prirodan tok ruske nafte
prema svjetskom tržištu vodi preko
Hrvatske, potpuno neracionalno
usuprot svim negativnim
pokazateljima, Družbi signalizira
zeleno svjetlo.
No, da prirodni put ruske nafte (i
to one kvalitetnije kaspijske) na
svjetsko tržište može ići drugim
putem pokazala je Ukrajina (članica
Družbe) gradnjom naftovoda od
Brodyja do Odese kao i najavljeno
mogućnošću gradnje naftovoda do
poljske luke Gdansk, dakle, direktno
prema EU.
Ta ista
Ukrajina možda više neće imati
interesa da onu lošiju naftu upućuje
prema Omišlju.
Ali ni o tome neće odlučivati sama
nego će
posljednju riječ imati veliki
američki naftni stratezi koji
se nisu libili izmisliti iračko
oružje za masovno uništenje da bi se
dokopali te crne energetske
tekućine.
Treba li im sada i omišaljska naftna
pipa, neće je zatvoriti ni dorađena
niti odbijena Studija. Samo to još
nitko nema petlje reći. To je
izgleda zasad vojna ili poslovna
tajna.
|
