http://www.ikorcula.net/eko-kantun/default.asp

TANKERI I DRUŽBA ADRIA

Kako sagledati svu opasnost ovog projekta za Hrvatsku, a koja započinje davanjem suglasnosti vlade RH za korištenje luke Omišalj (Krk) tzv. Družbi Adria? Kao prvo, trebamo razjasniti što projekt znači i što iz njega proizlazi.

Rusija planira proizvoditi do 450 milijuna T nafte godišnje, no problem su im deficitarni transportni kapaciteti i sve napore vežu uz iznalaženje novih putova kojima će nafta poteći do bogatih zapadnih kupaca. Kroz projekt Družba Adria, ona treba preko Omišlja izaći na svjetsko tržište, ne hajući za ekocid Jadranskog mora, niti za uništenje turističkog gospodarstva jedne male usputne državice poput Hrvatske. Štoviše, ova nova sprega domaćih i bjelosvjetskih profitera čak u početku dobiva zeleno svijetlo od prošle hrvatske vlasti. Podsjetimo, tadašnji predsjednik Stjepan Mesić je sporazum potpisao bez prethodno napravljene studije o utjecaju na okoliš, što je pak protuzakonit akt.

Iza svega ponovno stoje SAD, najveći svjetski potrošač nafte. Potvrda tome je i sporazum o donaciji 202.000 US$ potpisan s vladom RH, za financiranje studije izvedivosti naftovoda Constanca – Omišalj – Trst (CPOT). Omišalj bi time ubrzo stao uz bok Augusti i Rotterdamu tj. među tri najveće kotizacijske luke u Europi. Projekt integracije naftovoda Družba Adrija podržale su, sporazumom potpisanim u Zagrebu sredinom prosinca 2002., Rusija, Bjelorusija, Ukrajina, Slovačka, Mađarska i Hrvatska, dakle sve zemlje kroz koje prolazi naftovod. U igri su velike naftne kompanije i državni interesi. Za početak bi preko Omišlja prolazilo 5 milijuna tona nafte, a za tri bi se godine količina utrostručila. Do 2010. u Omišalj će dolaziti i 150 tankera godišnje. Što se tiče naftnog posla, očekuju se lijepe zarade. A problemi ?

BALASTNE VODE
Balastne vode su neriješiv ekološki problem svjetskih razmjera. Balast koriste svi brodovi, jer bez njega ne bi mogli sigurno ploviti. Manji brodovi rabe kruti balast, a veći uzimaju tekući, najčešće organski, kemijski i biološki zagađenu vodu već iz same polazišne luke. Takve vode, prepune onečišćenja, stranih organizama, toksičnih algi i virusa, iznose najmanje 1/3 ukupne nosivosti broda, koji ih se riješava neposredno pred utovarnom lukom, što ne samo za akvatorij Krka već i za cijeli Jadran znači nesagledive posljedice. Spomenimo samo alge ktenoforu (Mnemiopsis sp) koja je prije desetak godina, prenešena iz Velikih jezera (SAD) u Crno more, gotovo potpuno uništila tamošnje ribarstvo, ili taksifoliju (Caulerpa taxifolia), koja se 1984., nepažnjom ispuštena iz akvarija Oceanografskog instituta u Monacu, naglo raširila na više od 1.500 ha morskog dna duž zapadne obale Mediterana, uništavajući sve pred sobom. Predviđa se da će se u Jadran ispuštati i do 23 milijuna prostornih metara balastnih voda.

TANKERSKE HAVARIJE
Jadran je tek zaljev zatvorenoga Sredozemnog mora, znatno plići od otvorenih mora, pa je zbog volumena vode izlijevanje nafte ovdje mnogo opasnije. Ispuštanje 20 do 40 tisuća T nafte (a tankeri koji će dolaziti u Omišalj biti će nosivosti veće i od 150 tisuća T) bila bi katastrofa za cijeli Jadran, čijih se posljedica ne bismo riješili nekoliko desetljeća. Primjerice, pri nasukavanju tankera “Exxon Valdez” 1989. u more se izlilo 40 tisuća T nafte koja se raširila duž 1.700 km obale Aljaske, a Jadransko je more dugo tek 783 km, ukupne duljine obala kopna i otoka 5.835 km.

Tanker Prestige potopljen 2002. na obalama sjeverne Španjolske sa svojih 77. 000 T nafte, još uvijek curi 125 T nafte na dan, a to će nastaviti sljedeće tri godine. Naftno zagađenje je onečistilo područje za sljedećih 20 godina. Kad nafta dođe do obale veliki dio potone na dno gdje dalje nastavlja zagađenje. Samo ptica je uginulo 100.000… A 90.000 ribara i obitelji je na dulji rok ostalo bez možemo reći svega. Havarije nas neće zaobići (one su svakodnevnica i mnogo razvijenijih zemalja), jer je većina tankera odavno spremna za “staro željezo” ali zbog ekonomske isplativosti još uvijek prometuju morima i oceanima. Štoviše, već se i pri uobičajenom pretovaru nafte određeni postotak (1-3%) izlije u more, a taj postotak ovisi o kvaliteti uređaja i načinu uporabe. Hrvatska, u svakom slučaju, za bilo kakvu havariju nema cjelovit sustav zaštite i saniranja posljedica.

SUMNJIV GOSPODARSKO-FINANCIJSKI UČINAK
Još od Aristotela učimo da su jedan i jedan dva. Kod Janafa to, čini se, nije tako. Sporazum točno navodi podatak o cijeni koja će se primjenjivati na cijeloj trasi naftovoda, a ona je 0,64 USD po toni na 100 km (samo za prijevoz prvih 5 miliona T, dok se za ostalih 10 miliona T niti to ne zna). Janafov lobby tvrdi da će imati dobit od 50 do 70 mil. USD (na nekim mjestima spominju čak i 80 mil), no bilo tko, ako uzme olovku i papir u ruke, može vrlo brzo ustanoviti da “račun ne štima”. Jer je 5.000.000 (tona) puta 0,64 USD jednako 3.200.000 USD na 100 km. Ako to pomnožimo sa dužinom naftovoda kroz Hrvatsku (286 km) dobit ćemo 9.150. 000 USD ukupnog brutto prihoda za godinu dana od prijenosa nafte našim teritorijem. Čak da iznos i udvostručimo (tarife za ukrcaj i stajanje u Omišlju) još je sve jako daleko od Janafovih 50, 70 ili 80 miliona USD. Štoviše, dobit je još kudikamo upitnija kad se projektu pridruže troškovi održavanja pogona i obnove 20 godina starog naftovoda u čiju bi obnovu i preinaku (transport u suprotnom smjeru) trebalo uložiti više 10-aka miliona USD. Troškovi izrade studije zaštite okoliša, troškovi provedbe zaštitnih mjera (gruba procjena saniranja direktnih i neposrednih posljedica samo jednog naftnog akcidenta tipa "Prestige" iznosi cca 4 milijarde USD).

ADIO TURIZME
Godišnja zarada Hrvatske od turizma je 4 milijarde USD. A da se ne daj Bože nešto dogodi - koliko bi nas to opet bacilo svjetlosnih godina unazad. Nemojmo se zavaravati da ove djelatnosti mogu uspješno egzistirati jedna pored druge. Pretvorba Jadrana u zagađenu naftnu baru itekako odgovara konkurenciji (talijanska je obala već izbrisana sa turističkih odredišta) te sa strepnjom gleda hoće li se pojaviti netko dovoljno pametan da hrvatski Jadran pretvori u svjetski turistički hit, a domaći turizam u strateški izvozni gospodarski proizvod. Ovako sami siječemo granu na kojoj sjedimo, granu koja već u današnjem u vremenu pozamašne neimaštine i nezaposlenosti znači opstanak stotinama tisuća Hrvata, direktno ili indirektno vezanih za turističku proizvodnju. Primjerice, samo na Kvarneru od turizma živi preko 50.000 ljudi, a Kvarnerska regija godišnje ostvari cca 800 miliona USD samo od turizma. No, što je to prema interesu tristotinjak uposlenika Janafa i lobista oko njih. Njih ne zanima uništenje turizma i ribarstva. Njih ne zanima egzodus priobalnog stanovništva i socijalni nemiri koji će nepobitno uslijediti već nakon prvog hrvatskog Exxon Valdeza. Nažalost, sve ukazuje da je u igri nešto puno banalnije – možda famoznih 3% menadžerske provizije pripremljene za transakciju na tajne račune pojedinaca ovog poslovnog interesa.

ŠTO JE JANAF?
JANAF je dioničko društvo, službeno u vlasništvu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (50,54%), Republike Hrvatske (21,73%), INA-e (16%) i malih dioničara (11,73%). Teško je povjerovati da JANAF može riješiti problem balastnih voda (kad to još nikome nije uspjelo), dok bi pred iole ozbiljnijom havarijom bio potpuno nemoćan. S druge strane, struktura vlasništva je takva da lako može dospjeti pod kontrolu stranog kapitala, gdje je jedino mjerilo profit kojega nikakve ekološke udruge neće moći spriječiti u uništavanju i zagađivanju okoliša. Svjetske naftne kompanije su toliko jake da ne prežu ni pred čim ako su im interesi ugroženi, ponajmanje se povodeći brigom za nečiji okoliš. A čini se da upravo “u tom grmu leži zec”! Jer,“Yukos”, druga po veličini multinacionalna naftna kompanija u Rusiji, prodala u proljeće 2002. Exxon MObileu 30 mil T nafte iz svojih izvora u sibirskoj Sammari. SAD su naftu kupili za svoje strateške rezerve koje drže u Texasu. Međutim odmah se pojavio problem - ruske su luke preplitke i ne primaju brodove veće od 150.000 T nosivosti. Osim toga, pola su godine zaleđene i van funkcije. Ali – “…vrlo povoljno rješenje je na vidiku, jer postoji jedna duboka luka do koje vodi neki naftovod, i koja može primati te grdosije a nalazi se u toplom Mediteranu, na jednom otoku u Jadranu.”

JOŠ TOGA…
Kako to da se bivša i sadašnja hrvatska Vlada, koje nisu imale petlje provesti hrvatski gospodarski pojas u Jadranu - jer se moramo dogovarati sa susjedima, odjednom imaju hrabrosti ići u ovaj projekt neovisno što o tome misle susjedi?
Posve je besmislen argument kako veliki broj tankera plovi Jadranom sve dosad bez havarije. Ako se nešto još nije dogodilo to ne znači da povećanjem broja tankera neće. A što god da se dogodi, potrebno je 10 godina da se morska voda u Jadranu izmijeni prirodnim putem (morskim strujama). A priča tipa – Ako nećemo mi onda će Slovenci - isto pada u vodu jer prekooceanski transport nafte nije rentabilan tankerima od 60.000 do 80.000 tona nosivosti kakvi mogu pristati u Trst ili Koper. Jer dubina mora u tamošnjim lukama više je nego dvostruko manja nego u Omišlju gdje mogu pristati i supertankeri od 350.000 tona! Nadalje, sporazum predviđa promjenu smjera nafte u naftovodu JANAF-a. Do sada je taj naftovod služio za uvoz nafte od Omišlja prema Sisku, a sada bi trebao služiti za izvoz nafte od Siska prema Omišlju! Ta promjena smjera (čak i da tehnički sve prođe u redu) stajat će 70 milijuna USD, i taj smjer nafte postaje konačan. A iz čega će se to platiti? Možda budemo desetak godina imali dobit NULA.

GLAS RAZUMA POSTOJI – NE POSTOJI
Kreditno prezadužena Hrvatska, s vladom toliko željnom raznih europskih i svjetskih integracija da naveliko gubi kompas pri svojim odlukama, pogodno je tlo za ulazak raznovrsnog svjetskog kapitala kojemu je profit jedini cilj. Zadnji je trenutak da ta vlada shvati i potraži mjesto Hrvatske u Europi kao oaze čistog okoliša, zdrave hrane, sačuvanih prirodnih bogatstva i biološke raznolikosti. A to je budućnost Hrvatske i bit kvalitetnog života. To je glas razuma!

Paval Šain, 11.01. 2005.