Adria može bez Družbe

ZAVARAVANJE Posve su besmislene priče kako će "nafta ići u Trst, pa ćemo imati isti rizik bez novca", što se čuje iz krugova bliskih Stipi Mesiću. Naime, do Trsta jednostavno nema cijevi naftovoda, a tko će ga graditi i za čiji trošak, ne znamo

piše Tonči TADIĆ

http://www.slobodnadalmacija.hr/20050104/temedana03.asp

U saborskoj raspravi 8. prosinca 2004. o prijedlogu o istupanju iz Sporazuma Družbe Adrije, HSP je taj čas ostao usamljen. SDP se protivio tom prijedlogu HSP-a, kako je to uostalom činila i Račanova vlada. HDZ i Sanaderova Vlada su izbjegli jasan odgovor, no bilo je očito da ni sa te strane HSP nema potporu za svoju inicijativu, ma koliko na strani HSP-a bili hrvatski ekolozi, franjevci, ribari, turistički djelatnici i mnogi drugi koji vole Jadran i žive od njega.

Jedino Hrvatska snosi rizik

Ipak, trenutni izostanak potpore od ostatka sabornice nije zabrinjavajući jer je većina HSP-ovih inicijativa često za ostatak političke scene ispred vremena. Nema razloga očajavati, jer tako je bilo i u vezi sa sudom u Haagu, kod proglašenja gospodarskog pojasa, borbe protiv sukoba interesa, masovne informatizacije hrvatskih učenika, privatizacije "Sunčanog Hvara", itd. Treba znači samo pričekati i sve će doći na svoje.
Kada smo nas četvorica zastupnika HSP-a davnog 23. svibnja 2003. podnijeli u saborsku proceduru prijedlog odluke Hrvatskog sabora o istupanju Hrvatske iz Sporazuma Družbe Adrije, nismo zato ni očekivali da će tijek događaja biti drukčiji. Prijedlog je podnesen oko 6 mjeseci nakon potpisivanja rečenog Sporazuma, tj. tek kad smo prikupili dovoljno informacija o štetnosti ovog Sporazuma, ali i dovoljno daleko prije bilo kojih izbora, kako bi saborska rasprava bila više u znaku argumenata, a manje u znaku dnevno-političkih stranačkih nadigravanja.
Ipak, rasprava je uslijedila tek godinu i pol kasnije. Račanova vlada 2003. nije ni pokušavala osporiti argumente koje smo iznijeli, niti je dopustila saborsku raspravu, ali je isticala navodnu važnost ovog Sporazuma za međunarodni položaj Hrvatske?! Sanaderova Vlada 2004. iščekivala je pak nalaze iz Studije utjecaja na okoliš o ovom projektu (SUO), koju je istodobno proglasila za državnu tajnu, pa se rasprava o njoj provodi daleko od javnosti?! No, i ono što je do sada poznato o Družbi Adriji (tj. utjecaj balastnih voda na morski okoliš i opasnosti od epidemija, toksikološke procjene, da i ne spominjem utjecaj moguće havarije tankera) je više nego dovoljno za odustajanje od ovog projekta.
Prvo, jedino Hrvatska od svih zemalja potpisnica Sporazuma (uz Rusiju, Bjelorusiju, Ukrajinu, Slovačku, Mađarsku) snosi rizik morskog transporta nafte - sa svim mogućim štetnim posljedicama, od havarije tankera do posljedica izazvanih balastnim vodama. Drugo, Hrvatska (pod pretpostavkom da je još uvijek suverena zemlja!) ima pravo raskinuti neodgovarajuće međudržavne sporazume, posebno one koji se još nisu realizirali (a vjerojatno, nakon pobjede Juščenka u Ukrajini, niti neće). Treće, kako to da su sada odjednom za istupanje iz Sporazuma nužni argumenti struke, koje nitko nije tražio prilikom potpisivanja Sporazuma? Četvrto, kako to da se bivša i sadašnja hrvatska Vlada, koje nisu imale petlje provesti hrvatski gospodarski pojas u Jadranu - jer se moramo dogovarati sa susjedima, odjednom imaju hrabrosti ići u ovaj projekt neovisno što o tome misle susjedi?
Posve je besmislen argument kako veliki broj tankera plovi Jadranom sve dosad bez havarije. Uostalom, tko god poznaje vjerojatnost i statistiku zna da vjerojatnost od nula posto ne znači da se događaj, (tj. havarija) neće dogoditi, posebno kada se uzme u obzir prijetnja terorizma. A što god da se dogodi, potrebno je 10 godina da se morska voda u Jadranu izmijeni prirodnim putem (morskim strujama). Osim toga, ovim Sporazumom smjer nafte u Jadranu se mijenja! Sav tankerski promet dosad imao je za cilj dopremu nafte u Omišalj i druge jadranske luke iz Sjeverne Afrike ili Bliskog istoka, dok Omišalj ovako postaje luka za izvoz nafte. Dakle, prazni tankeri su dosad na povratku kao trećinu svog tereta krcali balastnu morsku vodu iz Jadrana. Dok će kod Družbe Adrije u Omišalj pristizati prazni tankeri (najvjerojatnije iz prekooceanskih odredišta) i prije krcanja ruske nafte isprazniti u Luku Omišalj svoje balastne vode ukrcane npr. u Meksičkom zaljevu.
Suvišno je i spominjati što se dogodilo s morskim okolišem upravo radi balastnih voda u SAD-u na Velikim jezerima, dok je tim putem u Venezuelu stigla i kolera. Rebalasting, tj. zamjena balastnih voda nije potpuno učinkovit i uvijek preživi dio mikroorganizama (ličinki, bakterija, algi). Ključno je to što Družba Adria ima za cilj izvoz sibirske nafte, poželjno u prekooceanska odredišta (što znači prekooceanske, a ne mediteranske balastne vode, s tamošnjim mikroorganizmima).

Nafta mijenja smjer

A prekooceanski transport nafte jednostavno nije rentabilan tankerima od 60.000 do 80.000 tona nosivosti kakvi mogu pristati u Trst ili Koper. Jer dubina mora u tamošnjim lukama više je nego dvostruko manja nego u Omišlju gdje mogu pristati i supertankeri od 350.000 tona! Zato su posve besmislene priče kako će "nafta ići u Trst, pa ćemo imati isti rizik bez novca", što se čuje iz krugova bliskim Stipi Mesiću.
Naime, do Trsta jednostavno nema cijevi naftovoda - a tko će ga graditi i za čiji trošak, ne znamo! Pored toga, od Trsta prema Austriji vodi Trans-Alpski naftovod (TAL), koji služi za uvoz mahom arapske nafte u Srednju Europu. Kad bi postojala cijev od Omišlja do Trsta možda bi se tuda moglo u EU slati rusku naftu. Ali definitivno ne bi bilo rentabilno od tuda je tankerima razvoziti svijetom, s obzirom na malu dubinu mora u luci. Međutim, kapaciteti TAL-a su zakupljeni desetljećima unaprijed, a zemlje uvoznice nafte u EU žele birati jeftiniju i kvalitetniju naftu. Zašto bi uostalom bile ovisne samo o ruskoj nafti iz Družbe Adrije? Taj luksuz i takvu glupost može sebi priuštiti samo Hrvatska, koja će ustrajavanjem na ovom Sporazumu svoje rafinerije osuditi na preradu sumporom prebogate ruske nafte.
Naime, Sporazum predviđa promjenu smjera nafte u naftovodu JANAF-a. Do sada je taj naftovod služio za uvoz nafte od Omišlja prema Sisku, a sada bi trebao služiti za izvoz nafte od Siska prema Omišlju! Ta promjena smjera (čak i da tehnički sve prođe u redu) stajat će 70 milijuna USD, i taj smjer nafte postaje konačan. Iz čega će se to platiti ne znamo, uz neto dobit za Hrvatsku od 10 milijuna USD godišnje. Čak i da jednog dana budemo htjeli preko Omišlja uvesti arapsku naftu (ako sklopimo jeftini aranžman) ili naftu koju za INU nađe CROSCO na Bliskom istoku, to uz Družbu Adriju nećemo moći učiniti!

-----