DRUŽBA ILI ADRIA - Davor VIDAS, VODITELJ PROJEKTA "PROBLEM BALASTNIH VODA U HRVATSKOJ"

JADRANU JE POTREBNA REGIONALNA ZAŠTITA

http://www.slobodnadalmacija.hr/20050117/temedana01.asp

MOĆ NAFTE Projektom Družbe Adrije, ruski naftovodni operater pod državnom kontrolom, Transneft, stječe dugoročno pravo upravljanja kapacitetima tog pravca Družbe ne samo kroz Rusiju, već i kroz neke druge zemlje projekta. Drugim riječima, Družba Adria postaje važna poluga moći i kontrole u rukama jednih, a na glasno negodovanje drugih

NE NAGLITI Stajalište prema kojem bi se sada trebalo "isprsiti" i reći odlučno "ne" Družbi Adriji, bilo bi netaktično. Naprotiv, neargumentirana negativna odluka o Družbi Adriji, izrečena samo političkim jezikom, a bez stručne podloge, mogla bi otvoriti vrata jednom novom pravcu izvoza nafte preko Omišlja, koji je već prije spominjan kao mogućnost, pravac Odesa-Brody-Uzhgorod-Omišalj

razgovarao Duško ČIZMIĆ MAROVIĆ

Davor Vidas, direktor je Pomorskog odjela norveškog instituta Fridtjof Nansen iz Osla. Posljednjih nekoliko godina Vidas u našim medijima kontinuirano upozorava na složenost problema održivog razvoja Jadrana; na činjenicu da su Sredozemlje i Jadran kao naftni putovi svjetski značajni, dok kao ribarski resursi ne zadovoljavaju niti regionalne potrebe; da je stoga ekološka sastavnica našeg ribarsko-ekološkog pojasa dominanta koja treba određivati prioritete jadransko-jonske suradnje; da odnos prema projektu Družba Adria ne može biti apsolviran ni u predizbornim sučeljavanjima, ni kroz civilne proteste, ali ni u - od javnosti i politike odvojenim - stručnim krugovima; da je, posljedično, JANAF jaka karta predpristupnih pregovora koja ne mora ugroziti, nego poduprijeti dugoročne nacionalne interese.

Stoga je Vidas, voditelj projekta "Problem balastnih voda u Hrvatskoj" što ga financira Norveška, idealan sugovornik u trenutku kad komisija Ministarstva okoliša treba dati ocjenu Studije o projektu Družba Adria.

Mislite li da bi Hrvatska trebala istupiti iz sporazuma Družba Adria?
— Mogu Vam iznijeti samo osobno mišljenje: ne smatram da se uopće može govoriti o "istupanju" Hrvatske iz Sporazuma o Družbi Adriji, jer Hrvatska tom sporazumu nikada nije pristupila! Ona ga jest potpisala, no u ovom je slučaju to velika razlika - budući da Sporazum predviđa kako će se države njime obvezati tek na temelju "pisane obavijesti o ispunjenju svojih unutarnjih postupaka". Kako u Hrvatskoj takav unutarnji postupak još nije do konca proveden, tako Hrvatska svoju pisanu obavijest još nije ni mogla dati depozitaru Sporazuma, tj. vladi Mađarske. Stoga Sporazum o Družbi Adriji još nije stupio na snagu, a ni Hrvatska njime nije obvezana.

No, kako je potpis ugovora u međunarodnom pravu ipak mnogo više od parafa, on neke pravne konzekvencije ima. Hrvatska je ipak dužna da u dobroj vjeri omogući provođenje svojih "unutarnjih postupaka" potrebnih za odlučivanje o tom sporazumu. Ali Hrvatska se time ne mora pravno vezati Sporazumom - ona je samo dužna ničim ne otežavati provođenje korektnog postupka, na temelju kojeg će zatim donijeti odluku hoće li se ili neće pravno obvezati.

Američka, poljska i njemačka kritika

Misli li se pod "ispunjenjem unutarnjih postupaka", zapravo na postupak ocjene utjecaja Družbe Adrije na okoliš, ili kako se to ponekad ističe, da o tome "struka kaže svoje"?

— Što se smatra "ispunjenjem unutarnjih postupaka" ovisi o svakoj pojedinoj državi. U Hrvatskoj je procjena utjecaja na okoliš, koju provodi Ministarstvo okoliša, važan dio tih postupaka. No, dojam je da se tu pod isti nazivnik svode vrlo različita razmatranja.

Stalno valja imati na umu da je Družba Adria transnacionalni naftovodni projekt. Procjena svakog takvog projekta mora uzeti u obzir više ključnih aspekata. Pritom je problem okoliša jedna stvar, no geostrateške implikacije takvog projekta, npr. drugačije su prirode. I o jednome i o drugome treba stručna ocjena, ali drukčijih vrsta strukâ - od kojih je samo ona prva vezana uz resor zaštite okoliša. Kao temelj političkoj odluci o vezivanju Družbom Adrijom obje te stručne ocjene morale bi biti pozitivne.

I to još nije sve. Nijedan transnacionalni naftovodni projekt - a pogotovo na našim prostorima gdje se potencijalno križaju dva naftna puta - ne stoji sam za sebe, nego ga treba promatrati u širem kontekstu. A za Hrvatsku, i za Jadransko more, čak i u kratkoročnoj je perspektivi od izravnog značaja ukupno pet takvih naftovoda, odnosno projekata ili scenarija. Procjena relativnog značaja Družbe Adrije unutar takva konteksta i te kako jest pitanje struke! Ali ni to, bojim se, nije ona struka za koju se kod nas sada govori kako "treba reći svoje".

Jednom ste već spomenuli geostrateške aspekte Družbe Adrije kao posebno sporne zbog sukobljenih stajališta Rusije, SAD-a i EU-a. Koja su sve, po Vašem mišljenju, otvorena pitanja Družbe Adrije?

— Više je tih "otvorenih pitanja". Većina ih se ne odnosi izravno na Hrvatsku, pa se Hrvatska o njima ne mora izjašnjavati, no to ne znači da ih može ignorirati. Prvo je "otvoreno pitanje" pokrenuto samo nekoliko tjedana nakon potpisivanja Sporazuma Družba Adria, prije dvije godine, u javnom govoru američkog veleposlanika akreditiranog u Ukrajini. Javna kritika SAD-a na račun Družbe Adrije pojačana je zatim gledištima Njemačke i Poljske, kad je ukrajinski časopis "Den" objavio zajednički članak veleposlanika tih triju država, u kojem je Sporazum o Družbi kritiziran izravno i oštro.

Koji su glavni razlozi njihove kritike Družbe Adrije?

— Kroz sve se istupe provlači pitanje budućnosti naftovoda Odesa-Brody kojem Družba Adria, kako ta kritika dosljedno ponavlja, "priječi put". Barem sljedećih nekoliko godina, dok se ne izgradi produžetak prema Plotsku. To je vrlo složena materija, no kritika jasno naglašava jedan aspekt. Projektom Družbe Adrije, ruski naftovodni operater pod državnom kontrolom, Transneft, stječe dugoročno pravo upravljanja kapacitetima tog pravca Družbe ne samo kroz Rusiju, već i kroz neke druge zemlje projekta. Drugim riječima, Družba Adria postaje važna poluga moći i kontrole u rukama jednih, a na glasno negodovanje drugih.

Uz to, projekt ima i svoj praktični problem. Premda se na papiru, u Sporazumu, govori o fazama od 5, 10 i 15 milijuna tona nafte godišnje, slobodni kapacitet južne Družbe u Mađarskoj je za sada ograničen na iznos prve faze. Povećanje tog skromnog kapaciteta traži nova, pozamašna ulaganja. Ni taj se aspekt ne odnosi izravno na Hrvatsku, ali Hrvatska je "na kraju cijevi", i sva se uska grla odražavaju na ekonomske aspekte cijelog projekta. Napokon, činjenica da je Hrvatska na kraju cijevi, koja završava u Omišlju, samo nju stavlja u jedinstven položaj: da izvozi relativno malu količinu tuđe nafte, ali na vlastiti rizik, koji možda i nije tako mali… A ne zaboravite da je pojam rizika vrlo složena kategorija...

No, postoje i alternativni prijedlozi, po kojima se Hrvatska ne bi izlagala rizicima zagađenja mora, a ujedno ne bi odbila Družbu Adriju, samo bi se iz projekta izostavio Omišalj i nafta prerađivala u hrvatskim rafinerijama. Nije li to rješenje?

— Odgovorio bih protupitanjem: vjerujete li doista da predsjednik Rusije Vladimir Putin, u svom godišnjem Govoru naciji, projekt Družba Adria spominje zato što namjerava prerađivati par milijuna tona nafte godišnje u nekoj hrvatskoj rafineriji, da bi je zatim izvozio, npr. Sloveniji?! Cijenim kompetentnost predlagača nove varijante, no ovdje je ipak riječ o nekim drugim relacijama, a ne samo "mikroekonomskim". A ne smije se zaboraviti da sadašnji Sporazum o Družbi Adriji koji ima samo deset članaka, Omišalj spominje točno deset puta! Dakle, luka Omišalj je bitan element sporazuma odnosno projekta, čija bi izmjena zahtjevala nove, vrlo složene međudržavne pregovore svih šest uključenih zemalja.

Ne na prvu loptu

Dakle, izgleda da nam nema druge nego jednostavno reći "ne" Družbi Adriji i tako okončati tu nesretnu epizodu?

— Nemojte me krivo shvatiti. Ne zagovaram stajalište prema kojem bi se sada trebalo "isprsiti" i reći odlučno "ne" Družbi Adriji. Naprotiv, neargumentirana negativna odluka o Družbi Adria, izrečena samo političkim jezikom, a bez stručne podloge, mogla bi otvoriti vrata jednom novom pravcu izvoza nafte preko Omišlja, koji je već prije spominjan kao mogućnost, a čak se dugo vrijeme, sve do prije nekoliko mjeseci, nalazio na web-stranicama Ukrtransnafte: pravac Odesa-Brody-Uzhgorod-Omišalj.

Sadašnji ugovor s rusko-britanskom naftnom grupom TNK-BP, kojim je pravac okrenut u Brody-Odesa, istina veže na tri godine, ali s klauzulom o mogućoj promjeni smjera u roku od 3 mjeseca. Ne tvrdim da bi do toga nužno i došlo, ali to je mogućnost koju ne treba sasvim zanemariti. Nju bi pozdravili drugi, ali u tom slučaju negodovali bi prvi. No, politički gledano, iz tog bi scenarija bilo teže izići. Zato se odluka o Družbi Adriji, premda u konačnici politička, treba donijeti, štoviše deklarirati, sa čvrstim osloncem u solidnim stručnim razmatranjima. Sve drugo bi, za Hrvatsku, moglo proizvesti niz neželjenih posljedica.

Osim Družbe, pa i njezina odnosa s naftovodom Odesa-Brody, koji su još naftovodi ili projekti o kojima bi već sada trebalo voditi računa?

— Potencijale Jadranskog naftovoda treba sagledavati u široj slici, godinama unaprijed, a ne voditi politiku na prvu loptu. Danas je u Europi samo jedno raskrižje mogućih putova ruske i kaspijske nafte - Ukrajina. Drugo potencijalno raskrižje kroz vrlo kratko vrijeme moglo bi nastati upravo ovdje, u Hrvatskoj. Pri tome na umu valja imati odnos nekoliko naftovoda i projekata koji će ići hrvatskim kopnom, ili pak izlaziti na Jadran.

Danas Jadranom prolaze tankeri koji najčešće stižu iz Crnog mora, dovoze naftu u Trst, odakle počinje Transalpski naftovod, TAL, čiji je kapacitet 40-ak milijuna tona nafte godišnje, iz čega se uvelike opskrbljuje Austrija, dio Njemačke (a u potpunosti Bavarska), te dijelom Češka. Na putu iz Crnog mora do Trsta, tankeri moraju proći kroz Bospor, gdje ponekad čekaju na prolazak gotovo mjesec dana! Između TAL-a i Crnog mora stoji, uvelike neiskorišten, Jadranski naftovod. Moderniziranjem, podizanjem kapaciteta, kao i dodatnom gradnjom između Pančeva i Rumunjske s jedne strane, te između Gorskog kotara i Trsta s druge strane, TAL bi se, kao važan europski naftovod, izravno mogao povezati s Crnim morem.

Značaj bi takva budućeg pravca za EU bio golem - a za posljedicu bi imao značajno smanjenje tankerskog naftnog prometa Jadranom! Istodobno se, međutim, može očekivati izlazak novog naftovoda na Jadran, i to blizu samih Otrantskih vrata, u albanskoj dubokomorskoj luci Vlöre. Tu bi luku taj budući, tzv. AMBO projekt, kapaciteta oko 35 do 40 milijuna tona nafte godišnje, spojio s Crnim morem, a u svrhu izvoza kaspijske nafte tankerima.

Ako današnje planove o Družbi Adriji stavite u tu perspektivu, otvaraju se neki novi momenti koje treba uzeti u obzir. Luke Trst i Kopar nisu stvarna konkurencija Omišlju, no hoće li to postati Vlöre, na samom ulazu u Jadran?

Za Družbu Adriju JANAF danas ima dosta slobodnog kapaciteta, no hoće li uskoro nastati konkurencija između ruskog i europskog pravca, za slobodni kapacitet Jadranskog naftovoda između Siska i, recimo, Delnica, odnosno Melnica? Te i slične dileme treba sagledati u svjetlu već danas postojećih prioriteta EU-a u ovoj materiji.

Jadran "zreo" za zaštitu

O kojim je prioritetima Europske unije riječ?

— Kako bismo shvatili ishodišta tih prioriteta, treba se osvrnuti dvije-tri godine unatrag. U jesen 2001., ubrzo nakon onog fatalnog 11. rujna, Rusija i EU načelno deklariraju svoj "zajednički interes" za Družbu Adriju. Međutim, u studenom 2002. dolazi do katastrofe tankera Prestige. Prva reakcija EU-a bio je jak zaokret k definiranju određenih prioriteta njezine politike. A prvo što je, igrom slučaja, Hrvatska učinila bilo je, da samo nekoliko tjedna nakon katastrofe Prestigea potpiše Sporazum o Družbi Adriji.

EU je istodobno zaoštravao svoju politiku zaštite mora na dva glavna načina. S jedne strane, Unija sve jači naglasak stavlja na podizanje kapaciteta te na integraciju postojećih naftovoda, kao i na dogradnju naftovoda u Euroaziji, potiskujući, gdje god je to opravdano, projekte izvoza morem. O tim prioritetima dokumenti EU-a izričito govore već od sredine 2003.
S druge strane, koordiniranim nastupom svojih članica u Međunarodnoj pomorskoj organizaciji (IMO) tijekom posljednje dvije godine, EU zahtijeva proglašenje europskih mora "Posebno osjetljivim morskim područjima" (PSSA, prema engl. "Particularly Sensitive Sea Area"). Tako je Irska, za vrijeme svog predsjedanja EU-om, naglasila potrebu proglašenja triju europskih morskih regija za PSSA: mora uz atlantske europske obale, zatim Baltičkog mora, te Sredozemnog mora. Dok su prva dva već proglašena odnosno prihvaćena kroz IMO, slučaj Sredozemlja je složeniji, jer je regija isuviše heterogena. Međutim, pojedina morska područja unutar Sredozemlja i te kako su "sazrela" za pokretanje regionalne inicijative prema statusu PSSA. Mislim da je tu slučaj Jadrana jasan.

Je li Hrvatska do sada bila na tragu te, relativno nove orijentacije EU-a?

— Iz dosadašnjih njezinih akcija, nažalost, to se uglavnom ne bi moglo reći. Posebno u kontekstu začuđujućih propusta u vezi hrvatskog zaštićenog pojasa, čini se kako hrvatska politika nije imala sluha za novije tonove EU-a u politici zaštite mora. Mjesto toga, Hrvatska je svom težinom ušla u raspravu vezanu uz ribarsku politiku EU-a, za koju je unaprijed trebala uvidjeti kako kuca na pogrešna vrata. No, s obzirom na zaštitu mora, možda svaka nada još nije izgubljena.

Prijedlog koji je u novije doba aktualiziran, o potrebi konferencije jadranskih zemalja, možda bi trebalo ozbiljnije razmotriti. Naravno, polazište bi takve konferencije moralo biti da se hrvatski zaštićeni pojas ničim ne dovodi u pitanje. Za regionalnu jadransku suradnju, a u interesu sviju, i te kako ima prostora! No, smisao takve konferencije ne bi bio samo u tome da se održi. Smisao bi joj mogla dati eventualna inicijativa Hrvatske za zajedničkim prijedlogom svih jadranskih zemalja da se, pred Međunarodnom pomorskom organizacijom, Jadran predloži za "Posebno osjetljivo morsko područje"!

Kako biste, na koncu ovog razgovora, u nekoliko rečenica saželi ono osnovno?

— Dvije su osnovne niti koje treba pratiti. Prva, i trajna, jest činjenica da je Hrvatska obdarena prirodnim bogatstvima i ljepotama neprocjenjive vrijednosti. Zato bi jedan od osnovnih nacionalnih ciljeva ne samo njezine državne politike, nego i angažmana njezinih građana, morala biti odgovornost da te jedinstvene resurse očuvamo i našim budućim naraštajima.
Druga, praktična činjenica jest da postoji realna mogućnost izbora kojim bi Hrvatska iskoristila nedvojbene geostrateške prednosti Jadranskog naftovoda na vlastitu gospodarsku i političku korist, a da istodobno pridonese čak smanjenju danas postojećih rizika zagađenja morske okoline od tankerskog prometa naftom uzduž svoje jadranske obale.

Da bi sve to postigla, Hrvatska bi, kao mala zemlja, trebala što aktivnije koristiti znanje i vještinu. U svemu tome, mislim da ne bi smjela ići u privatizaciju JANAF-a sve dok se alternativni naftovodni planovi i scenariji, danas još samo na papiru, stvarno i u potpunosti ne izgrade. Tek će tada JANAF dobiti svoju pravu cijenu. JANAF nije "karta" koju se baca rano, već "joker" kojim se može koristiti više puta. Za to, samo, treba znati mudro igrati...

 

Pitanje referenduma

Mislite li da bi se građani Hrvatske o Družbi Adriji trebali izjasniti na referendumu?
— Možda je ipak prerano procjenjivati moguću plodnost referenduma. Ako bi referendumsko pitanje, da bi uopće bilo postavljeno na pravi način, moralo biti krajnje zaoštreno formulirano. Naime, pitanje "Družba Adria: da ili ne", bilo bi pogrešno postavljeno. Jer osim Družbe Adrije ima još mogućih naftovodnih projekata na luku Omišalj, a jedan od tih je, barem tehnički gledano, moguće izvesti kroz dio postojećeg puta Družbe Adrije. Drugim riječima, iz mogućega većinskog izjašnjavanja protiv Družbe, moglo bi, htjeli ili ne, proizići otvaranje slobodnog puta preko Omišlja drugom projektu. Složenost transnacionalnog naftnog projekta traži i temeljitu stručnu i balansiranu političku ocjenu. Ako bi intencija referenduma bila da se građani izjasne o zaštiti Jadrana u svjetlu svih sagledivih naftovodnih projekata kojima je na trasi Hrvatska, pravo bi pitanje u tom slučaju glasilo: "Treba li Omišalj odnosno Hrvatska postati izvozna luka za tuđu naftu: da ili ne"