Mons. Nikola Radić:

Ovako je Bruno Kras naslovio svoj članak o projektu Družba Adria u časopisu ZAREZ, 5. lipnja 2003. g. (str. 12). Ne znam kako bih pogođenije i «ljepše» mogao nasloviti i ovaj moj članak o tom projektu, pa vjerujem da mi g. Kras neće zamjeriti što sam ovdje posudio njegov naslov.

Projekt Družba Adria nadvio se nad nas kao opasnost čiji doseg teško možemo i zamisliti. Iako je naša javnost u relativno kratko vrijeme ipak pokupila neke podatke o opasnosti koja odatle vrlo «opipljivo» prijeti Jadranskom moru a time i čitavom našem obalnom stanovništvu, još uvijek tu ima dosta neinformiranosti i zbunjenosti, dijelom zbog nezainteresiranosti (koja fenomenalno ide u prilog onima koji žele loviti u mutnom), a dijelom i zbog prešućenih ili pak (indirektno) lažnih informacija lansiranih u javnost.

Za cjelovitiju informaciju trebalo bi puno više mjesta nego što ga Naši zvoni u jednom broju mogu ponuditi, no ipak ću – u okvirima datih mogućnosti – dati ovdje nekoliko bitnih podataka o spomenutom projektu, tj o transportu ruske nafte preko omišaljskog terminala u široki svijet.

Projekt Družba Adria trenutno je (zapravo bi trebao biti, a pitanje je da li i jest) u fazi mirovanja, dok Komisija Ministarstva za zaštitu okoliša... ne reče svoj sud o Studiji utjecaja na okoliš što ju je po narudžbi JANAF-a(!) izradio Rudarsko-geološko-naftni fakultet u Zagrebu s nizom suradnika.

Poznato je već da ta studija minimalizira sve opasnosti koje bi mogle zaprijetiti Jadranu od ovog projekta čime mu zapravo daje zeleno svjetlo. To se moglo i očekivati iz više razloga kojima se sada ovdje ne želim baviti.

Ono što bih ovdje htio jest upoznati svakog našeg čitatelja sa nekoliko činjenica koje ostaju takve kakve jesu bez obzira na sve studije. I koje će nas, ostvari li se i samo jedna od njih prije ili kasnije «koštati glave». Svatko može, ako hoće, svjesno riskirati svoju glavu, no ovdje drugi riskiraju naše glave. Ja ovo pišem zato jer na to ne pristajem i zato jer želim da oni koji na to možda pristaju barem malo više znaju na što zapravo pristaju. Razložno pretpostavljam da mnogi to ne znaju (u to se dnevno uvjeravam) pa osjećam da moram reći ono što znam.

A što je tu neminovno potrebno znati?

Potrebno je znati da tankeri koji dovoze naftu u Omišalj (kao do sada) i oni koji će je iz Omišlja odvoziti (kad se realizira projekt Družba Adria) ne predstavljaju jednaku opasnost za naše more. Ta se činjenica sustavno prešućuje kao da su opasnosti iste, a eto – kažu - kroz tolike godine do sada još nismo imali većeg incidenta. Svjetske statistike međutim pokazuju da se samo opasnost od incidenata u ovom drugom slučaju tri puta povećava!

Potrebno je znati da su balastne vode (koje će se u Jadranu povećati za oko 5 milijuna tona godišnje) jedan od najvećih ekoloških problema svijeta. Prema riječima Adama Benovića, specijalista za ekologiju mora, to je problem koji još nitko u svijetu nije efikasno riješio. Dok je opasnost od havarije tankera potencijalna, ova od balastnih voda je neizbježna. One redovito sadrže otpadnu prljavu vodu, strane morske organizme u različitim razvojnim stadijima, toksične alge, bakterije, viruse, razno neživo smeće, kanalizacijski otpad iz polaznih luka, kemikalije... Dakako, tragedija se neće dogoditi «sutra»; na primjeru Crnog mora to je lijepo vidljivo. Tamo je s balastnim vodama iz Sjeverne Amerike donesena  želatinozna ktenofora koja je u desetak godina uništila oko 70 % domicilne biosfere (70 % živih bića); ribarstvo je u Crnom moru praktično nestalo. Ribarstvo je stradalo i u zaljevu San Francisca zbog biološke invazije azijskih školjaka. Tako je 1990-tih godina u Peru «doselila» iz Azije kolera od koje je tamo i u susjednim zemljama obolilo preko milijun ljudi, a više od 10.000 umrlo.

Međunarodna pomorska organizacija (IMO) izdvojila je 10 najnepoželjnijih bioinvazijskih vrsta koje se balastnim vodama šire svjetskim morima. Procjene šteta koje ove vrste čine kreću se u milijardama dolara, ne računajući i zdravlje ljudi.

Tankeri koji dolaze s balastnom vodom u Ameriku moraju tu vodu izmijeniti na otvorenom oceanu najmanje 200 milja od obale. Zašto su Amerikanci tako oprezni?? A gdje je u Jadranu 200 milja? I što dobivamo time da se balastne vode izmijene kod Palagruže (kako neki predviđaju), a ne – recimo – u Kvarneru? Nije u igri samo Kvarner, u igri je cijeli Jadran! Zatvoreno more kakvo ono jest za par će godina biti obična «balastna kaljuža».

Kažu: i do sada tankeri plove Jadranom, i do sada se u Jadran ispuštaju balastne vode. Istina, sve talijanske luke zajedno primaju do sada oko 4 milijuna tona tih voda; mi ćemo im dodati još pet. Mjesto da bismo štogod poduzeli da se to smanji, mi poput «vrijednog» domaćina kojemu pušta krov na četiri mjesta, otvaramo još pet rupa. Kad već pušta, nek bar pušta “kako treba”!

Osim toga izmjena balastnih voda na otvorenom moru (kakvo jadransko more uopće nije!) je skupi proces koji znatno košta pa ga brodari izbjegavaju. Pričali su mi neki pomorci kakvim se trikovima sve služe. A i zašto bi trošili novac na čuvanje tuđeg mora, kad je ionako bitna samo zarada naftnih kompanija! Da ne govorimo o tome da potpuna tj. 100% izmjena balastnih voda na tankeru nije ni fizički moguća (u lošim uvjetima plovidbe ostane i do 20 % neizmijenjeno).

Potrebno je znati da su dijelovi tankera koji su pod vodom premazani tributilkositrom (TBT), organokositrenim spojem koji onemogućava da se na oplati tankera hvataju živi organizmi. Njegovo antivegetativno djelovanje je izuzetno efikasno, dakle dobro za tankere, ali je i neizbježna kontaminacija čitavog morskog ekosustava. Smatra se da su organokositreni spojevi najotrovniji spojevi koje čovjek svojim djelovanjem ispušta u more. Već pri vrlo niskoj koncentraciji od 3 – 5 nanograma po litri mora (nanogram je milijunti dio miligrama) dolazi do hormonalnih promjena kod riba, tako da na pr. ženke dobivaju muške spolne organe, ili dolazi do neplodnosti čitavih populacija. Zbog toga je propao uzgoj kamenica u francuskom zaljevu Arcachon. Nakon toga su organokositreni spojevi zabranjeni. Ali samo za brodove manje od 25 m! Smatra se da se pri običnom čišćenju tankera u luci oslobađa u more od 100 – 1000 grama tributilkositra. Što to znači za konkretni akvatorij možete samo zamišljati! (O ovom se problemu koji je u znanstvenom svijetu vrlo dobro poznat uopće nigdje ne govori.)

Potrebno je znati da je ruska nafta izuzetno loše kvalitete i zato jeftinija.. To automatski vuče za sobom posljedicu da će je kupovati siromašnije zemlje, a to znači da u naše more dolaze stariji, trošniji tankeri kojima prijeti veća opasnost od raznih havarija. Jer, sigurnijih tankera, tj. onih sa dvostrukom oplatom, nemaju i neće ih imati dovoljno još više godina ni bogatije zemlje, a kamoli siromašne. Takav stari tanker s jednom oplatom bio je «Prestige», koji je, puknuvši, zagadio naftom oko petsto kilometara španjolske obale. No, kako kaže ing. Ognjen  Nikolić, nije bila najveća nesreća za Španjolsku što je «Prestige» pukao; najveća je nesreća bila u tome što je bio pun ruske nafte.

Treba naime znati da ta nafta nije razgradiva, ona ne hlapi kao kvalitetnije nafte. Nafte bolje kvalitete nakon stanovitog vremena same ishlape i more je i obala ponovo čista. Ovu rusku možete čistiti jedino ručno... na španjolskoj pješčanoj obali čine to lopatama, naše hruste bismo mi morali valjda kefati četkama...Ona ne hlapi, ostaje desetljećima... Zato bi jedna havarija tankera Hrvatsku višestruko skuplje koštala nego svi prihodi iz Družba Adrije kroz 50 g.

Kažu zagovornici Družbe Adrie: ako se i dogodi nesreća, štetu će morati platiti krivac. Da, kaže mr. Ban iz Splita: “prema Pomorskom zakoniku, najviša kazna za izazivanje ekološkog incidenta nekoliko je tisuća puta manja od mogućeg troška uklanjanja njegovih posljedica u Jadranu.”

Da, treba znati i to, da se dobitak od transporta ruske nafte računa u najboljem slučaju na nekih 80 milijuna dolara godišnje (ovo je bruto prihod, neto prihod je puno manji). Od turizma je pak Hrvatska 2003. samo na ovom našem području zaradila preko 800 milijuna dolara. Svaki bi normalni mozak ta dva podatka morao staviti jedan prema drugome, na vagu. Moramo se upitati: kome je potrebno naš turizam izlagati tolikom riziku? Jer, rekli smo ne tako davno da je turizam naša strateška orijentacija. Sada je to najednom i nafta. Da ne bi sami sebi skakali u usta reći će nam neki naši vrli političari da nafta i turizam mogu zajedno (ta neće valjda tankeri uplovljavati u naša kupališta!). Ovo me jako podsjeća na priču kako je neki čovjek htio dokazati da lav i zebra mogu zajedno, pa ih je stavio u zajednički kavez. Budući da je teza o “suživotu” morala(!) biti dokazana, čovjek je u kavez svaki dan stavljao novu zebru.

Treba znati  da je hrvatski naftovod “ruski nacionalni prioritet”, kako je izjavio predsjednik Putin. Kad se to znade, sve priče i studije o Družbi Adriji kao silno važnom projektu za Hrvatsku «mijenjaju boju». Nije li vrijeme upitati se gdje smo tu mi, stanovnici otoka i cijele obale (izuzev onih možda 50-ak koji će na omišaljskom terminalu dobiti posao)?

Treba znati da Rusi žele da se njihova nafta utovaruje u što veće tankere (mega-tankere). Jasno, zbog istovremenog manjeg ulaganja i veće dobiti. I da je baš zbog toga izabran Omišalj, jer ima odgovarajuću dubinu mora za takve tankere (oko 40 metara). Ako to ne znate lako ćete «progutati» floskulu da će nam, ne uzmemo li mi Družbu Adriju, taj projekt preuzeti Kopar ili Trst. Ne kažu nam, dakako, da luke Trsta i Kopra imaju dubinu svega 20-ak m – pristup mega-tankerima je dakle isključen!

Treba znati, i to je možda od svega najstrašnije, da se u naftnom svijetu međusobno i zbog nafte stalno vode bespoštedni ratovi. Dobro se sjetiti kako su još 1962. g. oborili avion i likvidirali Enrica Mattei, direktora talijanske naftne tvrtke ENI, kada se ovaj htio "ubaciti" na naftno tržište Srednjeg Istoka stvarajući direktne kontakte s Arapima mimo američkih kompanija. Danas Čečeni mogu daleko lakše i daleko efikasnije naškoditi Rusima ako potope neki tanker s njihovom naftom u Kvarneru (što za jednog obučenog terorista uopće ne bi trebao biti problem), nego da izlažu i gube svoje ljude napadajući u Moskvi. Uostalom, ne moraju ni napasti; dovoljno je da zaprijete da će napasti. Kakve će se mjere zaštite poduzeti možete samo zamisliti... Naftni putovi i terorizam danas idu “ruku pod ruku”. “Lakovjerni još uvijek vjeruju da ono što se događa oko Bliskog istoka, Kaspijskog mora i oko Venecule, Meksika i Nigerije ima ove ili one razloge, ali nikako da shvate da su ti razlozi – NAFTA.” – piše mr. Pavle Kalinić (koji je magistrirao na terorizmu!) u članku “Nafta kao smisao ratovanja”.

I još bi dosta toga trebalo znati, no ovaj članak mora svome kraju.

Ipak ću reći još nešto što bi trebalo znati u ovom kontekstu, ali na jednoj drugoj razini. Mnogi kažu da je tu već ionako sve “zapečaćeno”, a sve ono što se tobože čini (Studija po narudžbi i sl.) samo je pokušaj skidanja odgovornosti s vlastitih leđa (da im kasnije nitko ne bi mogao ništa predbaciti) i bacanje prašine u oči narodu. Drugim riječima, čemu ulagati trud koji je ionako osuđen na neuspjeh. Iako nisam uvjeren da je situacija baš takva, niti vjerujem da je narod “kad bi stvarno htio” ne bi mogao promijeniti, dozvoljavam da bude i tako (“osuđeno na neuspjeh”). No tu bi doista trebalo znati da postoje i drugi razlozi koji traže reakciju, nekada potpuno neovisno od predviđenog uspjeha ili neuspjeha. To je etički kodeks: savjest, odgovornost za povjerenu nam prirodu, odgovornost prema budućim generacijama, vlastito samopoštovanje... Oni koji se ravnaju samo po ključu “predviđene uspješnosti ili neuspješnosti” nisu obično ni svjesni da zapravo pušu u isti rog s onima koji željeznom logikom nemilosrdno “predviđaju” samo nečiji profit.

 “Vrag” s kojim se ovdje ugovor sklapa nije neki vanjski vrag. To je vrag koji nam nudi na potpis svoj ugovor unutar nas samih. Ja ne potpisujem!!