|
Odjednom se traže
samo anđeli
Da
se zapadnobalkanska kolona zadrži na okupu, treba
pristupne razgovore s Hrvatskom zaustaviti ili barem
oštro kočiti
BRANKO
SALAJ
Vjesnik
petak, 8. travnja 2005.
U drami posljednjih tjedana zbog početka pregovora o
pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, na
međunarodnom su planu pale mnoge maske. Ispostavilo
se da je general Gotovina tek jedan u nizu smokvinih
listova za provedbu određene politike proizašle iz
dogovora ili razilaženja velikih sila.
Umjesto da dokaže optužbu da je hrvatska vlada
odgovorna za nepojavljivanje Gotovine u Haagu,
Bruxelles je zaigrao na još kudikamo goru tvrdnju:
da vlada ne vlada vlastitim obavještajnim i
policijskim strukturama, da bi zatim sugerirao da su
za Europu zapravo upitne i same vrijednosne zasade
cijelog hrvatskog društva. Tako se sustavno nameće
tvrdnja da je zbog velikih nedostataka hrvatsko
društvo kao cjelina nezrelo za europsku zajednicu.
Teza o međunarodnim urotama
Obrada hrvatske javnosti otišla je pak već tako
daleko da se uopće više i ne postavlja pitanje prema
kojoj bi logici i u čemu Hrvatska, sa svim svojim
nedostatcima, bila »lošija«, primjerice, od barem
polovice zemalja primljenih u EU prije godinu dana,
ili od Bugarske i Rumunjske? Ne pita se zašto se u
grješnu svijetu umjesto postupna poboljšanja
kreposti odjedanput traže samo anđeli.
Dakako, u cijeloj priči nema baš ničeg anđeoskog –
taktički je cilj razvidan: treba stvoriti ozračje u
kojem se pregovori, ako do njih u dogledno vrijeme
uopće dođe, mogu, kad zatreba, zaustaviti kratkim
postupkom. Što se krije iza takve Unijine politike
na ovim prostorima, pored uopćena cilja širenja
tržišta i demokracije? U Hrvatskoj se, na žalost,
već samo pitanje karikira kao teza o međunarodnim
urotama. Zašto?
Domaća društvena elita, kratka političkog daha,
neiskusna u državnim poslovima i s debelim genetskim
opterećenjem podložništva, zaključila da joj je u
provedbi nužnih ali nepopularnih reformi najudobnije
pozivati se na autoritete izvana. Zato je elitama
važno da javnost ne shvati Bruxelles kao
suprotstavljenog pregovarača i silu s posebnim
ciljevima, nego kao oličenje stroge nepristranosti i
kao nesebična nositelja novih nepogovornih
vrijednosti.
Odatle i raskorak između idealizirane slike Europske
unije koju se želi stvoriti u nas, i načina na koji
nas ona projicira u međunarodnoj javnosti. Tako su,
na primjer, Reuters i Hina prenijeli uvredljivu
izjavu europskog povjerenika Rehna (Svenska
Dagbladet, 13. ožujka 2005.) da gospođi Del Ponte
vjeruje više nego hrvatskoj vladi, ali su prešutjeli
istodobno izrečen zahtjev hrvatskoj vladi da
»protumači svom narodu zašto su načela pravne države
važna«, što je narodu u cjelini očigledno potrebno.
Prešućena je i druga izjava povjerenika Rehna, koji
je tada javno posvjedočio dvostruke Unijine
kriterije: »Potkraj godine možda ćemo dati pozitivno
mišljenje o molbi za članstvo Makedonije i možda
početi pregovarati sa Srbijom i Crnom Gorom te s
Bosnom i Hercegovinom o pripremnim koracima za
članstvo u Europskoj uniji«.
Dok je Unija svojedobno glatko odbila da se u
Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju uopće
spomene da ga Hrvatska smatra prvim korakom u
punopravno članstvo, sad u istom dahu podvlači
važnost Haaga i sama nudi perspektivu članstva
zemlji s vladom krajnje ovisnom o strankama dvaju
haaških optuženika, čiji je služben stav da ne će
nikoga izručiti. To je mali primjer koliko su
isprazne javne priče o individualnom putu u Europsku
uniju i o jednakosti kriterija.
Neojugoslavenska zajednica, stari snovi
Dugoročne strateške postavke britanske koncepcije
rješavanja balkanskog klupka svode se na stare snove
o neojugoslavenskoj zajednici koju bi se, zbog
niskog stupnja razvitka, najvjerojatnije tek
kolonijalno vezalo uz Europu. Da se zapadnobalkanska
kolona zadrži na okupu, treba pristupne razgovore s
Hrvatskom zaustaviti, ili barem oštro kočiti.
Nije, dakako, riječ o mračnim konspiracijama. Sve je
lijepo zapisano, samo treba znati i htjeti čitati.
Evo primjera. Službeni Nato Review posvetio je svoj
prosinački broj 2004. »povijesnoj promjeni na
Balkanu«. Odmah nakon prigodnih članaka De Hoopa
Scheffera i Solane, tu se pojavljuje raščlamba Carla
Bildta, sada člana Međunarodne komisije za Balkan.
On u Hrvatskoj vidi opustošenu »krajinu« sa
spaljenim pravoslavnim crkvama (!!), a u Srbiji
započete dojmljive gospodarske reforme i predlaže da
»Bruxelles povede ofenzivu za ostvarenje
multilateralnog aranžmana koji će … dovesti do
carinske unije (Zapadnog Balkana) i možebitne
integracije u jedinstveno tržište EU. Takav bi korak
… značio određen gubitak suverenosti za sve
uključene države a… učinkovito se razvile strukture
slojevite suverenosti, koja je regiji tako očito
potrebna.«
Brežnjevljeva zamisao o ograničenoj suverenosti živi
i dalje, a u Hrvatskoj se prodaje tvrdnja da je
suverenost nespojiva sa suvremenim svijetom.
Autor je magistar ekonomije i publicist, bivši
hrvatski veleposlanik.
|
