http://www.glas-slavonije.hr/kolumne.asp?rub=2&ID=13

2006-07-03

U našoj je društveno-kulturnoj javnosti prošloga tjedna nastala jedna nedovoljno primijećena, ali golema duhovna, moralna i intelektualna praznina. Iz svoje ovozemaljske u vječnu je domovinu preselio Željko Mardešić, alias Jakov Jukić, jedan od najznačajnijih hrvatskih mislilaca i jedan od rijetkih u čijem životu i djelu nalazimo uvjerljivu sintezu pameti i poštenja, iskrene vjere i prvorazredne znanstvenosti, autentične duhovnosti i kritičke refleksije, dobrohotnog učitelja i oštroumnog proroka. Bio je čovjek čijoj se dobro utemeljenoj, mudro odmjerenoj i ljubavlju prožetoj riječi uvijek moglo vjerovati.

Smjerodavni mostograditelj
Upoznao sam ga prije četiri desetljeća, najprije na stranicama uglednoga stručnog časopisa “Crkva u svijetu”, kojemu je bio glavni pokretač i urednik, da bi nas potom osobno upoznao neprežaljeni dr. Josip Turčinović, utemeljitelj “Kršćanske sadašnjosti”. Otad smo se susretali za okruglim stolovima, u TV studijima, na njegovoj splitskoj rivi, na Cropaxovim konferencijama u našem Zagrebu i mom Osijeku i drugdje. Uvijek me impresionirala njegova nenametljiva erudicija, posebice stručnost u području sociologije religije (iako je po profesiji bio pravnik), te spremnost da pomogne savjetom i dobrohotnom ispravkom. Zauzimao se za dijalog na svim područjima, posebice između kršćanstva i suvremenog svijeta. Nisam na ovim našim uvelike predmodernim duhovnim prostorima susreo čovjeka koji je bio vjerniji misli, duhu i nakanama Drugog vatikanskog sabora, kršćanina koji je gradio mostove između izvornog kršćanstva i moderne sadašnjosti, između vjera, nacija i kultura. Nikada neću zaboraviti njegovu velikodušnu ekumensku ponudu da na stranicama “Crkve u svijetu” objavi "koji članak Vaših mlađih suradnika …". Tako je pridonio i teološkoj profilaciji danas u svijetu najpoznatijeg hrvatskog teologa, Miroslava Volfa.

Vjernik, znanstvenik i prorok
Biskupi su ga cijenili, ali na žalost - u najpresudnijim trenucima naše nedavne povijesti - nisu imali ni vizije ni hrabrosti da ga (po)slušaju i slijede. Da jesu, naše bi kršćanstvo danas bilo društveno i evangelizacijski mnogo uvjerljivije kao "sol zemlje i svjetlo svijeta". Jednom mi je rekao da je najtragičnije što je naše kršćanstvo uglavnom izgubilo vezu s Isusom i njegovim evanđeljem.
U predgovoru poljednjoj Mardešićevoj knjizi “Odgovornost kršćana za svijet”, dr. fra Ivan Šarčević piše kako autor "ne skriva razočaranje nad nezrelošću Crkve i kršćana koji su se nakon 'pobjede' nad komunizmom uljuljali, postali trijumfalistički arogantni, ne podnose kritiku, ponašaju se nevino ili licemjerno šute nad zlom i nepravdom". Do sličnog je zaključka nakon nedavnog razgovora s Mardešićem došao i Ivica Šola: "Sukus svih njegovih borbi i razočaranja moglo bi se sažeti u rečenicu da je hrvatsko kršćanstvo premalo kršćansko, da je izgubilo vezu sa životom i ljudima (...) Njegova neprestana isticanja da koncilsko kršćanstvo treba imati prednost pred sveprisutnim političkim katolicizmom, gdje je katoličanstvo samo kulisa nacionalizmu, nesnošljivosti, političkom pragmatizmu, nacionalnoj 'homogenizaciji' namjesto osloboditeljska poruka pomirenja, mira i opraštanja među ljudima". Dr. Šarčević nastavlja: "Nakon pada Berlinskoga zida, Mardešić proročki jasno detektira podizanje bezbroj novih zidova: povratak na bojovni, predmoderni, feudalni, pretkoncilski katolicizam koji se udružuje s koristoljubivim politikantsvom, fanatiziranim 'obraćenim komunistima', ideolozima koji siju mržnju, strah i beznađe, koji radikaliziranim ideologijama ili 'dobrim' religioznim teorijama skrivaju lošu stvarnost, trgovcima koji kao hijene na zgarištu dijele plijen oduzet siromasima. Odlučno razotkriva zloporabu i iznevjeru religije i kršćanstva ako je 'previše Boga u zaraćenom svijetu', ako se Bogom opravdava svoje zlo, ako se proizvode neprijatelji, 'svjetska urota', ako se prešućuje i zataškava vlastito zlo, ako Crkva želi pobjedu, a ne spašavanje svijeta, ako se služi svjetovnom moći…" Mardešiću um i savjest nisu dopuštali da bude ravnodušan sučelice nepravdi, licemjerju, lažnoj religioznosti i iskrivljenoj politici. Stoga dugujemo sebi i budućnosti da ga proučavamo i slijedimo. Istodobno nestrpljivo čekamo na njegova Sabrana djela.