http://mirror.veus.hr/vijenac/stari/broj119/119-11.html

Crkva u Hrvata utopit ce se u moru vjerske indiferencije a da nece ni znati kako joj se i zasto to dogodilo i da nece biti ni svjesna da je sebi sama zakuhala tako krscanski skrusenim potezima kao sto je deloziranje knjiznica i djecjih zborova. Sto se Crkve u Hrvata tice, buducnost se nece dogoditi, ona se dogadja sad

Bogoslovni fakultet privremeno ce obustaviti rad. Medicinski fakultet preselit ce se u blizinu bolnice. Umjetnicka akademija preselit ce dijelom u napustenu vojarnu u predgradju, dijelom u prostorije socioloskog instituta, a dijelom u praznu zgradu namijenjenu prirodoslovnoj zbirci, a najvecim u prizemlje arhiva koje je zapravo trebalo postati pomorski muzej. Ali akademija tu nece ostati zauvijek, nego samo pet godina. Zbog toga ce pomorski muzej biti zatvoren u tom razdoblju ili premjesten u ratnu luku (!). Socioloski ce pak institut biti dijelom premjesten u klub prosvjetnih radnika, a dijelom u bivsu odvjetnicku kancelariju. Prirodoslovni muzej ostat ce gdje je bio, to jest u zgradi na Marjanu kojoj je zbog derutnosti oduzeta uporabna dozvola.

Taj tako apsurdni i tako splitski prostorni domino sazeti je ishod i "rjesenje" slucaja Biskupova palaca, kulturno-politickog cvora koji se nekim cudom nije razvio u prvorazredni kulturni skandal, iako bi -- zapravo -- to zasluzivao. Slucaj Biskupova palaca o kojem ovih dana govori citav Split i o kojem je Slobodna organizirala posebni okrugli stol zavrsit ce po svoj prilici jednim od onih (opet tako splitskih) poluspretnih i polusretnih decenijskih privremenih rjesenja. Za nekoliko mjeseci naviknut cemo se na desetljetnu novu privremenost, ali ce mucnina ostati. Jer, slucaj palaca dosta govori o nasim prilikama, nasoj politici i, nazalost, o nasoj Crkvi.

Prica o Biskupovoj palaci, kao i vecina mucnih hrvatskih prica, pocinje u poracu kad je Splitsko-makarskoj nadbiskupiji nova vlast oduzela urbanisticki nametljivu premda lijepu historicisticku zgradu istocno od povijesne jezgre. Bila je to jedina oduzeta biskupijska zgrada u cijeloj komunistickoj Jugoslaviji. Vlast je Crkvi kao nadomjestak dala manju i manje reprezentativnu, premda svejedno veliku zgradu u splitskoj cetvrti Skalice, licem u lice s austrougarskim zdanjem Arheoloskog muzeja.

Prije nego sto su se znali detalji buduceg Zakona o denacionalizaciji, HDZ je za vrijeme svog kratkog takeovera vlasti u Splitu potpisao s nadbiskupijom ugovor koji danas mnogi drze stetnim i po kojem se zgrada Biskupove palace vraca Crkvi, s tim da splitska nadbiskupija kao odstetu za pedeset godina razbastinjenosti ima pravo zadrzati svoje dosadasnje sjediste sljedecih pedeset godina. Problem tog dogovora bio je u tome sto je on bio nepovrediv, jer je Biskupova palaca bila prepuna. Njezini su stanari bili Umjetnicka akademija s likovnim i glazbenim odjelom, studij medicine, arhiv sa svojim depoima, dio fundusa Sveucilisne biblioteke i javna posudbena knjiznica, jedna od samo tri u Splitu i jedina u centru grada. S obzirom da se vracanje nadbiskupiji kad-tad ocekivalo, dvije od tih ustanova -- studij medicine i arhiv -- u medjuvremenu su se dokopale alternativnih prostora. To u Splitu i nije bas lako, s obzirom da preseljenje u prostor u kojem bi mogli raditi ocekuju Galerija umjetnina, po fundusu najjaci muzej likovne umjetnosti u Hrvatskoj izvan Zagreba, te Etnografski muzej, jedan od tri u Hrvatskoj. K tomu, bilo kakav smjestaj godinama ocekuje Galerija Vidovic i Pomorski muzej! Ukratko, nestasica kvadrata u splitskoj je kulturi zastrasujuca.

Nakon smjene vlasti i dolaska labave lijevo-centristicke Udruge na vlast u Splitu, gradska vlast i "ugrozeni" stanari palace odlucili su se na nikad ekspliciranu, ali ocitu politiku odugovlacenja pretpostavljajuci kako Crkva nece moci studente i sveske izbaciti na kisu, a rjesenja naprosto nije bilo. A onda se, pak, dogodio Papa.

Nakon sto ga je Split opetovano pozivao da posjeti maticni grad Crkve u Hrvata, Ivan Pavao II na sveopce je iznenadjenje rekao "da" i zatekao sve, a Split i splitsku crkvu ponajvise. Ivan Pavao trebao bi -- ako ga zdravlje posluzi -- posjetiti Split i Solin pocetkom listopada, a susret s vjernicima trebao bi se odrzati na velikoj plazi Znjan, priobalnom platou nastalom antiekoloskim i vandalskim nasipavanjem u osamdesetima. Nadbiskupija je papinim posjetom docekala i priliku da zaskoci strategiju odugovlacenja stanara palace i Grada. "Svaki grad papi koji dolazi daruje nesto za poklon. Split bi papi trebao darovati palacu", formulirao je to jedan visoki duznosnik splitske crkve. Prakticniji je argument bio taj da bi Biskupova palaca trebala biti mjesto papina boravka i svecanog rucka u Splitu. Da bi papa u palaci spavao i rucao, zgradu je trebalo isprazniti, srediti, ugraditi u nju dizalo, unijeti pokretnine, i sve to do listopada. Mnogi, pa i gradonacelnik Ivica Skaric, drze da je to naprosto utopija, a nadbiskupija je drzala da je to moguce ako se palaca isprazni do polovice srpnja. Tako je Umjetnicka akademija prijemne ispite odrzala prakticki na koljenima s poluspakiranim inventarom. Nakon iznurujuce prostorne krizaljke grad je uspio naci bar provizorni smjestaj za korisnike palace, ali uz nekoliko zrtava, medju kojima je i Pomorski muzej i Institut za primijenjena drustvena istrazivanja.

Slucaj vracanja Biskupove palace izazvao je ogorcenost i antikatolicka osjecanja kod mnogih, pa i onih koji su prakticni katolici i imaju afirmativan odnos prema Crkvi. Slobodna Dalmacija ostrim je komentarom popratila delozaciju. Demokrscanski orijentirani Hrvatski dalmatinski dom osudio je "trijumfalisticku atmosferu" uoci listopadskog posjeta, a jedan je popularni splitski svecenik i znanstvenik jos ovog proljeca izjavio da Crkva ne moze s moralnim autoritetom govoriti o "grijehu struktura" ako bude sama prva grabila ono sto denacionalizacijom moze dobiti ne vodeci racuna o drugima. Nevolja nikad ne dolazi sama, tako da se prica o Biskupovoj palaci nedugo potom ponovila u malom. Crkva bi trebala denacionalizacijom dobiti natrag oratorij uz crkvu sv. Filipa Nerija jedva pedeset metara od Peristila. U oratoriju se desetljecima nalazi djecji KUD Mozaik, tako da ce crkva ovih dana iz prostora vrlo vjerojatno izbaciti pjevajucu, svirajucu i plesucu djecu. U dirljivoj iako vjerojatno uzaludnoj gesti djeca iz Mozaika ovih dana podsjecaju svijet na sebe time sto na trgu izmedju crkve i sporne dvorane svakodnevno koncentriraju i izvode plesni program za vecernje posjetitelje obliznjega kafea, inace omiljenog studentskog stjecista. Dio protucrkvenog osjecanja u gradu proizvodi i pretenciozni plan pastoralnog prstena unutar kojeg se u Splitu gradi ili ce se graditi dvadesetak novih zupnih crkava, iskreno receno, dobrim dijelom nedopustivo ruznih. Rogoborenje protiv plana pastoralnog prstena dobrim je dijelom neprincipijelan, jer zaboravlja da je gradnja crkava u tjeskobnom istocnom Splitu naprosto nuzni prinos komunalnom standardu. Ali, dio komunalnog standarda su i knjiznice, kojih Split ima samo tri (3!). A priznat cete da ne zvuci divno kad se kaze da Crkva u trenutku kad gradi desetak crkava istovremeno delozira jednu od samo tri posudbene biblioteke.

Mnogi drze da gradska vlast ne bi bila tako popustljiva prema nadbiskupiji da stup vladajuce koalicije ne cine dvije Crkvi nimalo mile politicke sile: bivsi komunisti i liberali. U samoj udruzi ne postoji prevelika sloga oko toga je li trebalo pristati na deadline predaje palace koji je zahtijevala Crkva, a mnogi komentatori misle da liberali i socijaldemokrati nastoje po svaku cijenu izbjeci sukob s crkvom dobro znajuci da ih protuliberalni ili protuljevicarski mig crkve uoci izbora moze kostati poraza.

Po nasem sudu, prica oko Biskupske palace pociva na nekoliko jednostavnih principa.

Prvo: postupci crkve su legalni, to jest, ona ima pravo na povratak svoje imovine bas kao i svaki gradjanin.

Drugo: grad ne smije i ne moze nadbiskupiji zaprijeciti pravo ulaska u njezino vlasnistvo. On je, ipak, mogao i morao u situaciji kakva jest reci ne jos, jer fakulteti i knjiznice su -- iskreno receno -- vazniji od nadbiskupskog stana, pa, ako cemo ici do kraja, i od papina posjeta koji ce trajati dan-dva, a mi cemo ostati gdje jesmo.

Trece: crkva bi se trebala, ako je prava, ako zaista promislja svoju ulogu u drustvu i ako ima vizionarstva, odreci svog nesumnjivog legitimnog prava ne samo na Biskupovu palacu, nego i na sve nekretnine u kojima su zdravstvene, prosvjetne i kulturne ustanove. Crkva u Ceskoj napravila je tako, s tom preinakom da je neke sadrzaje iz svojih prostora (recimo: bolnice, vrtice...) preuzela pod svoju organizaciju.

Cini se da Crkva u Hrvatskoj to nece napraviti. Time ona -- na zalost ponajvise katolika -- pokazuje da ne razumije da se svijet mijenja, da je pred Crkvom nova epoha u novim okolnostima koje bi za razliku od komunizma mogla dovesti do poraznog opadanja privrzenosti ljudi katolickoj Crkvi i cak mozda i do odbojnosti, narocito kod generacija koje dolaze. Vjeronauk u skolama najtezi je autogol koji je hrvatsko katolicanstvo sebi moglo zadati. Jagma za vlastitim prostorima u kojima su javne ustanove drugi je takav, ne manje poguban autogol, nad kojim ljudi neskloni Crkvi mogu samo likovati. Da se ponovno pozovemo na navodjenog teologa: nakon sto je bez krzmanja zagrabila iz zdjele bez da skruseno ponudi druge, crkva ne moze vise autoritativno govoriti o "grijehu struktura" pri cemu njezin "grijeh" i onaj "struktura" nisu ni po cemu slicni, jer crkve sebicno stiscu u njedra svoje, a "strukture" su opljackale nesto sto nije njihovo.

Ovakvom neobazrivoscu prema ustanovama koje sluze upravo onima koji su vecim dijelom katolici, crkva samo cementira svoju poziciju negdje izmedju ideologije i mestra za ceremonijale. Doba zivljenja od protukomunistickih zasluga prolazi svaki dan sve vise kako dolaze novi klinci. Crkva u Hrvata utopit ce se u moru vjerske indiferencije a da nece ni znati kako joj se i zasto to dogodilo i da nece biti ni svjesna da je sebi sama zakuhala tako krscanski skrusenim potezima kao sto je deloziranje knjiznica i djecjih zborova. Sto se Crkve u Hrvata tice, buducnost se nece dogoditi, ona se dogadja sad. U njoj ona manjima koja ne bude naprosto vjerski indiferentna pronaci ce sebe u malim sljedbama u kojima ce naci ono sto im "velika" crkva -- kako "slucaj palaca" lijepo pokazuje -- ne da: skrusenost, privrzenost i darezljivost. Jer -- je li crkva da sluzi ili da bude sluzena?

POTPIS: Jurica Pavicic