• Obilježavanje Oluje je iza nas. Kao i
ove godine bilo je podosta nepotrebne
nervoze. I gore i dolje. I kod vlasti i
kod običnoga puka. Jedino što nas raduje
je to da se iz godine u godinu stanje
popravlja. Sve je manje nepotrebnoga
otpora, a sve je više potrebne
razboritosti. Jedan od onih koji uvijek
želi nešto ušićariti je Branko Mijić,
udarno pero riječkoga dnevnika. Prema
Mijiću, želi li država Hrvatska na
obljetnicu Oluje u svečanom defileu
vidjeti “jednog iskrenog i poštenog
tamošnjeg Srbina, koji se nikako i
nikada, nije ogriješio o tamo počinjene
zločine”, morat će “promptno i efikasno
procesuirati” u svojim redovima one koji
su protiv “suživota”. Nije baš
najjasnije, ali je zato opasnije. Možda
je poprilično dobro shvatio Mijića
pronicljivi Milan Ivkošić, iščitavajući
njegove eskapade i ismijavanje onih koji
su uoči Oluje ispisivali ćirilične
grafite po zadarskome priobalju i
zaleđu. Možda bi Mijiću bolje odgovaralo
da svoje neprijateljske komentare prema
Škabrnjanima i Gotovini ubuduće piše
sebi “uvjerljivijom i prikladnijom
azbukom”, a ne abecedom, poručuje mu
Ivkošić.
• Napis Davora Butkovića o “nestanku”
Franje Tuđmana tijekom obilježavanja
Oluje najveća je pljuska demokratskoj
Hrvatskoj od njezine obnove 1990.
godine. Butković je, po nalogu svojih
nalogodavaca, ponovio ono što mnogi
žele: da se RH pokori stranome diktatu.
U toj svojoj namjeri napao je i
slobodoljubive hrvatske medije,
svrstavši ih pod naziv “marginalni”.
Pritom je zaboravio da je tako bilo i
2003., kada su ti “marginalni” mediji
ipak odigrali ključnu ulogu u pobjedi
hrvatske opcije nad onom drugom. Nadamo
se da će tako biti i ovaj puta.
• Četnički čelnik Savo Štrbac ide dalje.
Ne prestaje s podmetanjima. Njegov
najnoviji protuhrvatski uradak očito je
sinkronizirano pripremljen sa
srbijanskim čelništvom, kako bi dodatno
opteretili hrvatsko političko vodstvo i
Republiku Hrvatsku. Iako su snimke o
egzekuciji civila u Donjem Žirovcu
sjeverno od Dvora snimljene 16. rujna
1995., Štrbac i kompanija su ih htjeli
vratiti unatrag četrdesetak dana. Ali
nisu uspjeli. Na snimkama iz Donjega
Žirovca na jugu Banovine ubijali su
pripadnici Hamzine postrojbe, a ne
Hrvati. Unatoč velikim teškoćama
stvaranja države i Hrvatske vojske,
hrvatski su vojnici i policajci ostali
dostojanstveni. Za razliku od četničkih
ubojica, pljačkaša-bašibozuka,
silovatelja i kokošara, hrvatski su
bojovnici poštivali sve međunarodne
konvencije o ratovanju, jer su ih vodili
zapovjednici od formata: Ante Gotovina,
Mladen Markač, Janko Bobetko, Božo
Budimir, Petar Stipetić, Anton Tus,
Marinko Krešić, Zvonimir Červenko,
Marijan Mareković, Ivan Čermak...
• Naši novinari i njihovi urednici puno
toga ne znaju. Proteklih dana su se
prosto natjecali u glupim napisima o
spornoj audio snimci sa Banovine od 16.
rujna 1995., kada su muslimanski
militantni ratnici ubijali zaostale
Srbe. Razgovarali su i sa Semkom
Seferović, koja se tijekom ratnih
okolnosti našla u Banjoj Luci. Tamo je
Semka ponovno srela preživjele ženske
članove obitelji Rade Rogića iz Sanskoga
Mosta, kojemu su pripadnici Hamzi
prerezali vrat. Kćeri Svjetlana i
Slađana Rogić sada žive u Budžaku,
dijelu Banja Luke u kojemu je do 1992.
uglavnom živjelo oko 25 tisuća Hrvata.
Sada više u Budžaku nema Hrvata,
preostalo ih je još nekoliko u
mješovitim brakovima i devet časnih
sestara, koje, kao i puno prije u
povijesti, u katakombama čekaju neka
bolja vremena za ljude dobre volje i
širokoga srca. A to one svakako jesu...
Pretplatite se na Fokus
